S troje djece, svih mlađih od 10 godina, kreposti vezane za istinu česta su tema u našemu kućanstvu. U društvu u kojemu su nepovjerenje i neistinito predstavljanje stvari – izravno i neizravno – česti, od krajnje je važnosti od malih nogu kod djece razvijati ljubav prema istini i razumijevanje istine. Potrebno je vremena da se stekne neka navika. Govoriti istinu u teškim situacijama zahtijeva iskrenost i hrabrost. Sakupiti takvu hrabrost u teškim situacijama bit će samo po sebi dovoljno teško, i zato je najbolje ako je potpuna spremnost na istinu već izgrađena.

Nadbiskup Fulton J. Sheen rekao je: „Ako ne živite ono što vjerujete, završit ćete vjerujući ono što živite.”

Kao roditelj nastojim ciljano pomagati svojoj djeci s ovime kada se pokaže prilika za to. Jedan takav trenutak dogodio se nedavno, kada sam začula strašnu buku s kata naše kuće. Lupanje, bučenje, smijeh – moj se osmogodišnji sin glupirao, i to naveliko. Pozvala sam ga dolje i pitala što to radi.

„Čekam svoj red na računalu.”

Manipuliranje riječima ili izvrtanje riječi kako bi se izbjegle posljedice ili da se stekne neka osobna prednost počinje u veoma ranoj dobi, kada djeca počinju testirati granice jezika i istine. Kada sam svojemu sinu rekla da njegov odabir riječi ne odražava točno što se događa na katu, on je odgovorio: „Ali nisam slagao.”

„Možda nisi, sine, ali nisi ni govorio istinu.”

Odsutnost poroka nije isto što i prisutnost kreposti. Iskrenost nije samo suzdržavati se od laganja, baš kao što ljubav nije samo suzdržavanje od mržnje. Jako je važno da djeca nauče da nije prihvatljivo koristiti odabir riječi koji, iako se ne radi o laži, namjerno prikazuje lažnu sliku. Prilagođavanjem na predodžbu da se takav odgovor smatra iskrenim oni stvaraju standard koji im omogućava da zavaravaju one kojima govore, a da u konačnici zavaravaju i same sebe. Jednom kada skrenemo s puta istine, postaje sve teže vratiti se na pravi put. Govoriti istinu pojednostavljuje stvari.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski u „Braći Karamazovima” piše: „Iznad svega, ne laži sebi. Čovjek koji laže samome sebi i sluša vlastitu laž dolazi do točke kada ne može prepoznati istinu unutar sebe ili oko sebe, i tako gubi sve poštovanje prema sebi i drugima. A budući da nema poštovanja, prestaje voljeti.”

Kako bih svojemu sinu pomogla promisliti o istini njegovih riječi, i o tome predstavljaju li one točno njegove aktivnosti u tome trenutku, poslužila sam se tehnikom koju sam naučila od svoje majke. Rekla sam mu da nacrta dva crteža: prvo, crtež djeteta koje čeka na svoj red na računalu, a zatim crtež onoga što je on radio na katu. S dva crteža pred nama bilo je lakše s mojim sinom raspravljati o značenju njegovih riječi. Vježba mu je pomogla na objektivan način vizualizirati raskorak između projicirane slike koju je nacrtao kada sam to zatražila i istine o tome što se dogodilo. Konkretizacija značenja toga što se dogodilo pomaže demonstrirati međusobnu povezanost između onoga što jest, onoga što znamo da jest, i onoga što kažemo da jest. Ukratko, to je pomoglo mojoj djeci da budu iskreni sa samima sobom, što je početna točka za iskrenost s drugima.

Istina je značajka bića, i nije krepost sama po sebi. No istinoljubivo ponašanje jest krepost – ili više njih. Iskrenost, poštenje i transparentnost su među krepostima koje se sastaju u istinoljubivome ponašanju i navikama. Poštenje, krepost koju najviše povezujemo s istinom, naglašava izravnu usporedbu onoga što jest i onoga što se govori. Dakle, kada smo iskreni, riječi, slike, djela itd. točno odražavaju stvarnost koju nastoje prikazati. Francuski moralist i pisac François de La Rochefoucauld rekao je: „Iskrenost je otvorenost srca, a nalazimo je u veoma malo ljudi. Ono što inače vidimo samo je vješto pretvaranje kako bi se zadobilo povjerenje drugih.”

Iskrenost (eng. sincerity) dolazi od latinske riječi sincerus: čist, bez primjesa. Iskrenost se odnosi na unutarnju usporedbu toga tko smo i toga kako se ponašamo. To znači biti ono što jesmo na čist i nepodijeljen način. Dakle, izraziti sebe iskreno znači da se ono što komuniciramo o sebi riječima ili djelima može usporediti s istinom o nama samima. Iskrena ljubaznost ne pretvara se da bi nešto dobila zauzvrat. Iskrene riječi odražavaju iskrene osjećaje i vjerovanja, a ne samo ono što mislimo da drugi žele čuti.

Poštenje i iskrenost su veoma stare i česte riječi u kršćanskoj tradiciji, a transparentnost baš i nije, no predodžba o transparentnosti postala je danas važnim čimbenikom u raspravljanju o istinoljubivosti. Ona se manje usredotočava na usporedbu onoga što je rečeno s onime što jest, iako pretpostavlja da se ta usporedba može napraviti. Transparentnost se više bavi pristupom istini. U njoj su kombinirani poštenje i pravda – otkrivajući istinu onima koji imaju pravo znati je.

Naša predanost ovim vrijednostima i naša osobna vjerodostojnost, kada se primijene na kolektiv, postaju pouzdanost i vjerodostojnost naših zajednica. Kada bismo pitali ljude vole li više istinu od laži, i pouzdanost od manjka vjerodostojnosti, svi bi bez sumnje više cijenili istinu i vjerodostojnost. No kada te kreposti uzimamo zdravo za gotovo, prestanemo se boriti za njih, a kada se ne borimo za njih, sve završi tako što ih izgubimo.

Sofoklo je rekao: „Dugoročno, beskrajno vrijeme iznosi na vidjelo sve skrivene stvari i zakopava sve što je jednom blistalo. Čvrsta odlučnost oslabi, sveta se zakletva prekrši, i neka nitko ne kaže: ‘To se ovdje ne može dogoditi’.”

Mi postojimo kao dio istine koja je veća od nas. Kada mi osobno skrenemo s puta istine u vlastitim mislima i djelima, narušavamo i veću cjelinu i vlastitu cjelovitost. Naša vlastita neprestana predanost življenju i govorenju istine čini pravu razliku. U danome trenutku to možda bude pitanje istinitosti ili lažnosti neke izjave, i posljedica što iz toga proizlaze. No s vremenom to postaje pitanjem vjerodostojnosti i toga može li se od nas očekivati da budemo iskreni sami prema sebi. To znači da iskrenost nije igra riječima, nego duboka predanost poštenju.

Američki pjesnik E. E. Cummings rekao je: „Ne biti nitko osim mene samoga – u svijetu koji noću i danju daje sve od sebe kako bi me učinio nekim drugim – znači voditi najtežu bitku koju ljudsko biće može voditi, i nikada se ne prestati boriti.”

Naše vlastito poštenje je produžetak toga što potječemo iz bića samoga Boga i iz Njegova vlastitoga poštenja. Mi smo stvoreni na sliku i priliku „Ja jesam”, i kao takvi pozvani smo usklađivati svoja djela i riječi s istinom svojega vlastitoga bića, s istinom o svijetu oko sebe, i u konačnici, s istinom samoga Boga. Poštenje uključuje upravljanje naše volje prema značajkama samoga bića – dobroga, istinitoga, lijepoga. Kada skrenemo s puta istine, mi istovremeno također gubimo i dobro i lijepo. Obratno, predanost poštenju donosi sa sobom sve veće zajedništvo s Bogom, koji je sama Istina, sama Dobrota, sama Ljepota.

Isus nam je rekao da budemo savršeni kao što je savršen naš Otac nebeski. Telios, evanđeoska riječ za to savršenstvo, ne znači perfekcionizam ili odsutnost svih mana. To je nešto bliskije poštenju – biti ono što trebamo biti. Biće postiže savršenstvo onda kada ispunjava svoju bit, kada postiže ono za što je stvoreno. Dakle, čekić je savršen u činu čekićanja.

Za ljudsku osobu, to od Isusovih riječi čini znakovitu paradigmu. Dakle, telios nije samo čin bivanja čovjekom u općenitome smislu, nego preciznije, živjeti puninu svojega specifičnoga ljudskoga iskustva, individualni poziv usađen u naša srca, koji svakoga od nas čini jedinstvenom osobom, koja sudjeluje u Božjoj slici i prilici. Maleno je čudo to što onda kada govori o pozivu svake osobe da bude u zajedništvu s Ocem, Isus govori istinu: „Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.”

Quid est veritas? To je pitanje na koje se odgovorilo mnogo puta, na mnogo načina. Istovremeno, to je pitanje koje se mora odgovoriti, i na njega će se uvijek morati odgovarati, jer dio toga odgovora tvori naš vlastiti život .

Izvor: Our Sunday Visitor | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.