Netko me je zamolio da održim predavanje o ulozi obitelji u prenošenju vjere, i pristao sam. Budući da ne tvrdim da sam stručnjak za to područje, jednostavno sam sjeo i zdravorazumski promislio o tome. Evo do kakvih sam rezultata – možda na neki način iznenađujućih – stigao.

Prvo što se može reći o prenošenju vjere jest da se to ne može učiniti.

Kao prvo, tu se ne radi samo o prenošenju skupine doktrina, pravila i pobožnih praksi. Te se stvari mogu i trebaju prenijeti. No vjera, ispravno shvaćena, jest nešto drugo. Vjera je osobna predanost Isusu Kristu.

Bez toga ćete možda i biti uspješni u prenošenju doktrina, pravila i praksi. A kada to učinite, barem ćete hipotetski imati dijete koje zna katekizam napamet i svake nedjelje bez prigovora ide na svetu misu, ali nećete zapravo formirati osobu vjere.

Čin vjere jest predanje i obveza – veoma velik, osoban i slobodan odabir – a ljudi slobodne odabire mogu napraviti jedino sami za sebe. Što se tiče formiranja djece, najviše što možemo uraditi – a i to je mnogo – jest stvoriti okolnosti u kojima će oni biti više (ili, ako posao obavimo loše, manje) raspoloženi sami za sebe se obvezati Kristu.

To pomaže objasniti naizgled tajanstvenu činjenicu da djeca dobrih katoličkih roditelja ponekad napuste Crkvu, a djeca iz disfunkcionalnih obitelji ponekad odrastu u gorljive vjernike. Kako se to može dogoditi? Veoma jednostavno: to je djelovanje slobodne volje.

Tko god tvrdi da ima stopostotno siguran i uvijek uspješan sustav prenošenja vjere, slobodno ga možete ignorirati. Kada u situaciji udjela ima sloboda, tu nema i ne može biti izvjesnosti kako će neka osoba izabrati. Kada bi bilo izvjesnosti, to bi moglo biti tako jedino zato što tu ne bi bilo slobodne volje. A u tome slučaju ne bi bilo ni stvarnoga obvezivanja, čak i kada bi pojedinac sudjelovao u nekoj vrsti javne ceremonije obvezivanja, kojom bi se zapečatio i obilježio njegov ili njezin odabir.

Na ovome bi mjestu netko mogao pitati je li sve to stvarno važno. Zar sav taj govor o slobodi, odabiru i obvezivanju nije zapravo petljanje riječima, bez ikakve važnosti i za što u stvarnome svijetu?

Ne mislim da je to tako. Kao prvo, čini se da je predodžba da se sama vjera može prenijeti – a zapravo ne može – bila prisutna pri onoj vrsti vjerske formacije čije su posljedice postale alarmantno vidljivima u velikome valu napuštanja svećeničkoga i redovničkoga života negdje u razdoblju oko II. vatikanskog koncila.

Vjerujem da su mnogi od tih muškaraca i žena bili formirani na manje ili više površan način, prikladan za formaciju „katolika po kulturi” (i opet doktrine, pravila i pobožne prakse), ali neprikladan za formaciju predanih kršćana, čija je vjera utemeljena u osobnoj vezi s Isusom Kristom.

Ti su ljudi općenito bili odani sustavu u kojemu su bili formirani, no s kolapsom stare katoličke kulture, koji je započeo šezdesetih godina prošloga stoljeća, bili su prepušteni vlastitim vjerskim resursima, i to sa žalosnim posljedicama. Najbolji opis onoga što se dogodilo nalazi se u knjizi „Tvrtkin čovjek: moj život kao isusovca, 1950. – 1968.” (Company Man: My Jesuit Life, 1950-1968), memoarima bivšega isusovca i dugogodišnjega čikaškoga novinara Jima Bowmana, dostupnoj u internetskim knjižarama.

Ne dovodim u pitanje iskrenost tih bivših svećenika i redovnica. Moja je poanta jednostavno to da je neprikladnost njihove formacije bila zaslužna za njihovo napuštanje svećeničkoga ili redovničkoga života onda kada je sustav koji ih je održavao u tim crkvenim ulogama naglo počeo propadati. Uz potrebne prilagodbe, nešto veoma slično moglo bi se reći o mnogim laicima koji su posljednjih godina napustili Crkvu.

No, što s formacijom djece?

Moja žena i ja odgajali smo djecu od 1960. godine pa do ranih devedesetih godina prošloga stoljeća. Tijekom toga vremena svjedočili smo kulturnoj revoluciji u društvu i nečemu veoma nalik kulturnoj revoluciji u Crkvi. Tih tridesetak godina bilo je naročito teško za odgajanje djece.

Ipak, mislim da stvari za roditelje ni danas nisu nimalo lakše. Neke su stvari sigurno bolje nego što su bile, ali mnoge su druge stvari podjednako loše, ako ne i gore.

Jedna stvar koja je definitivno gora jest situacija koju je stvorio uzlet novih medija – društvenih mreža, kako ih nazivaju. Nedavno sam pročitao članak u kojemu se roditelje veoma gorljivo uvjerava da djeci ne daju iPhoneove. Autor članka objasnio je da ti tehnološki izvanredni mali uređaji djeci daju neposredan i nenadgledan pristup svijetu pornografije.

Zamislite što to znači za trinaestogodišnjega ili četrnaestogodišnjega dječaka koji se pokušava prilagoditi promjenama na sebi koje se uobičajeno događaju kod dječaka te dobi – neograničen pristup pornografiji, kada god to on poželi. Već mogu čuti toga dječaka kako kaže: „Svi moji prijatelji imaju iPhone. Zašto ne mogu i ja?”

Zapitao sam jednoga katolika koji se skupa sa svojom suprugom trudi oko vjerske formacije svoje djece što on smatra ključnim elementima. Spomenuo je dvije stvari:

Prvo – svakodnevna obiteljska molitva. Malo sam se iznenadio koliko je on naglaska stavio upravo na to. Također je ponudio zanimljiv praktični primjer: subotom uvečer skupa s djecom pročitajte i prokomentirajte nedjeljno Evanđelje, tako da budu upoznati s njime prije nego što ga sutradan čuju u crkvi. Mislim da je to dobra ideja.

Drugu je stvar bilo teže sažeti u nekoliko riječi, ali sve se svodi na to da djeci pomognemo shvatiti da je vjera mnogo, mnogo više od sićušnih dijelova koji su prisutni u njihovu običnome, svakodnevnome iskustvu. Rekao je da u tome od pomoći mogu biti dobri filmovi i videozapisi.

Još jedna veoma važna stvar, oko koje smo se obojica složili, jest druženje s drugim parovima i obiteljima koji dijele jednake vjerske vrijednosti i pogled na život. Društvena izolacija danas je često velik problem savjesnim katolicima koji žele svoju djecu odgojiti katolički, uz mnoge prepreke tome nastojanju s kojima se suočavaju. Česta interakcija i potpora obitelji koje slično razmišljaju od presudne je važnosti – i ozbiljni roditelji moraju se svojski potruditi da to pronađu.

I na kraju, imamo nešto što je rekao osnivač Opusa Dei, sveti Josemaría Escrivá:„Slušajte svoju djecu. Dajte im svoje vrijeme, čak i ono vrijeme koje ste bili odredili za sebe. Pokažite im svoje povjerenje, vjerujte u ono što vam kažu, čak i ako vas nekada pokušaju zavarati. Ne bojte se kada postanu buntovni, jer ste i vi sami u toj dobi bili manje ili više buntovni. Pođite i nađite se s njima na pola puta, i molite se za njih.”

Ako roditelji to dosljedno rade, već su na pola puta. No upamtite: ostatak djetetova putovanja u vjeri mora se dogoditi u slobodnoj vjeri djeteta.

Izvor: Catholic World Report | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.