Marija nam najprije pokazuje neizrecivu vrijednost malih stvari. Nekako bi se moglo reći da ona nije učinila ništa posebno. Ona je majka Spasiteljeva, što nije malo, ali nije učinila ništa spektakularno, niti je držala pametne govore. Bit je njezina života u poniznim svakodnevnim stvarima: uzimanju vode iz bunara, priređivanju hrane, metenju poda, brizi za svoje dijete, pomaganju susjedima ili razgovaranju s Josipom uz krpanje odjeće. Marija nije učinila ništa izvanredno, ali sve što je učinila bilo je s izvanrednom ljubavlju. Ljubav – i samo ljubav – životu daje kvalitetu. Kod majke obitelji ili žene bez djece, kod domaćice ili ravnateljice poduzeća, uspjeh i plodnost života ne mjere se brojem djece ni profesionalnim uspjesima nego ljubavlju s kojom sve čini.

Marija nas uči i radosnom predanju Providnosti. Biti majka Spasiteljeva nije značilo odmarati se: svoje je dijete rodila u štali, daleko od kuće, morala je bježati da bi izbjegla Herodov ubilački bijes, i sve je to tražilo čvrsto povjerenje u Boga. Kad se moramo seliti ili napustiti kuću koja nam je draga, kad nezaposlenost ili promjenjiva sreća dovedu u opasnost naše životne uvjete, zamolimo Mariju da za nas izmoli milost mirnog prihvaćanja.

Marijin je život katkada bio težak, ali je ona uvijek “tražila najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu”. Sve ostalo bilo joj je nadodano. Marija želi samo jedno: činiti Božju volju. Ona traži Boga i samo Boga, a sve se ostalo usklađuje s tom jedinom željom. Naši životi nisu komplicirani: mi ih sami kompliciramo kad naše želje postanu složene, rastrgane, oprječne.

Marija nas vodi u šutnju. Ona nije vikala s krovova što joj se događa, nije na sav glas pričala što Gospodin čini u njoj i po njoj, nego je “sve te stvari čuvala u svom srcu”. Njezina je šutnja puna Boga. Kad pred Elizabetom pjeva od radosti, Marija uzima Božju riječ koja u njoj živi: na njezine usne naviru riječi iz knjige o Samuelu (usp. 1 Sam 2,1−10) kao da želi naglasiti da ono što joj se događa nju samu potpuno nadilazi. Marija ne govori o sebi, ona govori o Bogu. “Šutnja u Bogu moćnija je od vikanja” (sveta Terezija Avilska). Mnoge su majke obitelji izvrsne evangelizatorice snagom šutnje ispunjene Bogom. One ne svjedoče svojim riječima, nego žive u Bogu i tako dodiruju srca svojih muževa, djece, cijele okoline.

Marija je majka nade. Njoj je Šimun rekao: “A i tebi će samoj mač probosti dušu” (Lk 2,35). Njezino je srce bilo beskrajno ranjivo zato što je bilo tako puno ljubavi. Kad je tri dana tražila svojega dvanaestogodišnjeg Sina koji je bio ostao u Jeruzalemu, kad ga je slijedila tijekom njegova javnog života, kad ga je gledala izloženog neshvaćanju ili neprijateljstvu, i posebno kad ga je pratila na Kalvariju, Marija je trpjela više od ikoje majke. Pa ipak, usred patnje, sačuvala je nepokolebljivu nadu. Unatoč patnji, bila je sigurna da je Bog ljubi. Ostala je sigurna u njega. Marija, koja bolje od ikoga poznaje i razumije trpljenja nas, majki, uči nas kako živjeti u miru.

Ne zaboravimo da su naša djeca i Marijina djeca. Ona s nama dijeli našu majčinsku odgovornost. S nama ona nosi trpljenja i poteškoće naše djece. S nama, čak i više od nas, ona želi njihovu sreću. Oslonimo se na nju, Majku svih majki.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.