NAUČITE DJECU MOLITI

Molitve koje naučite djecu zauvijek ostaju kolut za spašavanje u danima tuge

Naučiti napamet neku molitvu znači naučiti je srcem, ne poput papige, nesuvislo, nego s ljubavlju i razumom. Molitvu se ne uči kao školsku lekciju. Molitvu se uči moleći.

“Naučimo svoje dijete materinski jezik molitve”, piše kardinal Danneels.¹ “Naučimo ga uobičajene molitve, male rečenice koje se ponavljaju, pa makar dijete pravilo pogreške. Ako to ne učinimo, dijete će biti bespomoćno, ne će znati nijednu molitvu kad bude osjetilo potrebu da se obrati Bogu. Da nisam naučio takve molitve, ima dana kada ne bih znao kako moliti. S glavom punom briga i bez krunice ne može se daleko stići. Kad je čovjek shrvan umorom, zašto se ne bi ponizno prepustio poznatim molitvama?”

Očenaš je molitva. “Bez obzira na riječi koje izgovaramo u svojoj molitvi (…), ako je ona istinita i primjerena, mi ne govorimo ništa drugo nego ono što se već nalazi u Očenašu. U molitvama svetaca ne ćeš naći ništa što već nije sadržano u toj molitvi, a ako osjećaš slobodu oblikovati je na neki drugi način, ne ćeš moći moliti ništa drugo.”² Prva molitva koju će djeca naučiti bit će dakle Očenaš. Ne razumiju što govore? Sigurno ne razumiju sve, ali su vrlo rano sposobni shvatiti ono bitno: da je Bog njihov Otac. Ta napamet naučena molitva utisnut će se u njih, u njihovo srce, u njihovu pamet, i hranit će sav njihov duhovni život.

Zdravomarija je najljepša molitva upućena Mariji, budući da preuzima riječi samog anđela. Ako je naučimo u djetinjstvu, zauvijek ostaje kolut za spašavanje za koji se možemo uhvatiti u danima tuge. Ona je svjetlo koje sja kad vlada gusti mrak, konop za koji se hvatamo da bismo izašli iz provalije svojih grijeha i najjednostavniji način da izrazimo svoju ljubav. Naučimo djecu Zdravomariju i neka im prijeđe u naviku da tako pozdravljaju svoju Majku, da joj se povjeravaju, da se bacaju u njezin naručaj i u njemu nalaze odmor i utjehu. Neprestano ponavljanje Zdravomarija u krunici nije blebetanje; kad nam se dijete baci u naručaj i ponavlja: “Mama, ja te volim!”, ne ćemo nikada reći da blebeće. Baš je tako i kad molimo krunicu.

Ima mnogo drugih molitava koje se mogu naučiti napamet: Vjerovanje je izraz povjerenja, našeg pripadanja Trojstvenom Bogu i jasan sažetak vjere Crkve; “čin vjere, ufanja i ljubavi”, “čin pokore” i “čin pokajanja”, kao i “Ispovijedam se”; psalmi i biblijske pjesme (kao na primjer Veliča); kratke molitve kao: “Isuse, Sine Boga živoga, smiluj se meni grešniku” – svi su ti tekstovi, posebno ako je riječ o molitvama preuzetima iz Svetoga pisma, poput riznice koja će stalno hraniti našu molitvu.

Naučiti napamet neku molitvu znači naučiti je srcem, ne poput papige, nesuvislo, nego s ljubavlju i razumom. Molitvu se ne uči kao školsku lekciju. Molitvu se uči moleći. Dijete vrlo rano usvaja te tekstove, posebno dok svake večeri sluša svoje roditelje kako uz njegovu zipku mole Očenaš i Zdravomariju. Jednog dana, iako ih nikad nije “naučilo” u školskom smislu riječi, dijete će se znati služiti tim riječima u molitvi jednako kao što se zna služiti svojim materinskim jezikom koji nikad nije “učilo” kao jezik.

I šutnja je materinski jezik molitve. Bog, koji se objavljuje riječima, govori nam i kroz šutnju. U tome je sva težina i sva veličina molitve: težina − jer je “suho” susresti nekoga koga naša osjetila ne mogu dosegnuti, veličina − jer je taj “Netko” veći od naših riječi i jer nam tišina daje proniknuti Nepronicivog, ili još bolje, dopustiti njemu da pronikne nas. I šutnja je, dakle, materinski jezik molitve i, kao i sve ostalo, djeca je otkrivaju ugledajući se na roditelje, gledajući ih kako stoje u tišini pred Bogom. Naučiti dijete da ostane u tišini ne znači govoriti mu: “Šuti!”, nego: “Slušaj!”

Riječi molitve nemaju drugi cilj doli omogućiti nam da obratimo pozornost na Onoga koji nas dolazi ljubiti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.