VJERA U OBITELJI

Moliti s djecom za pokojne

Zašto djeci češće ne predlažemo molitvu za pokojne? Zato što se bojimo da ćemo ih traumatizirati, da ćemo im pružiti tužnu ili čak patničku sliku molitve i kršćanskog života, ali sigurno i zato što ni sami više baš ne znamo zašto se moli za pokojne.

Foto: Shutterstock

Rijetko se događa da djeci predložimo da mole za pokojne. To je ipak lijep način da se izrazi istinska ljubav prema onima koji su nas napustili.

Većina djece živi u paradoksalnoj situaciji u odnosu na smrt. S jedne im se strane o smrti govori što je manje moguće, drži ih se po strani od posmrtnih obreda i konkretne stvarnosti smrti. Katekizam uopće ne govori o molitvi za pokojne. Uobičajen odlazak na groblje vrlo se često svede samo na polaganje cvijeća. A istodobno, smrt im je pred očima u najnasilnijem mogućem obliku u televizijskim serijama i u dokumentarnim filmovima, da ne spominjemo Noć vještica i videoigrice u kojima ih se redovito tjera da veselo ubijaju virtualne neprijatelje. 

Zašto djeci češće ne predlažemo molitvu za pokojne? Zato što se bojimo da ćemo ih traumatizirati, da ćemo im pružiti tužnu ili čak patničku sliku molitve i kršćanskog života, ali sigurno i zato što ni sami više baš ne znamo zašto se moli za pokojne. Tako se bojimo da bismo mogli uvećati tugu ožalošćene obitelji (podsjećajući članove na to da njihov pokojnik možda još nije u punini raja) da rijetko spominjemo čistilište, čak i na pogrebima. Zbog toga je molitva za pokojne postala nešto vrlo nejasno: ako svi mrtvi idu ravno u raj, zašto uopće moliti za njih? 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pa ipak, Crkva je uvijek molila za pokojne. “Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika.”1 Prigodom svetih godina, Crkva nas posebno poziva da učinimo nešto za pokojne: “Oprost jubilarne godine može biti prikazan za duše pokojnika; time činimo djelo nadnaravne ljubavi po snazi veze koja postoji u mističnom tijelu Kristovu; vjernici koji su još na zemaljskom hodočašću sjedinjeni su s onima koji su već završili svoj zemaljski put”.2

Svi pokojni ne ulaze izravno u vječno blaženstvo: “Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, ali nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost” 3. To je ono što zovemo čistilištem. Nije riječ o kazni, naprotiv: to je izraz Božjeg milosrđa. Ako je netko predugo živio u tami, treba mu prijelazno vrijeme prije nego izađe na svjetlo, inače će biti zaslijepljen. Čistilište je vrijeme koje se pruža dušama koje bez njega ne bi mogle gledati Boga u lice. Njihova patnja proizlazi iz nestrpljenja njihove ljubavi, ali to je radosna patnja, jer te duše već znaju kakva ih neizmjerna sreća čeka. 

Da bismo to objasnili malenima, uzmimo jednu usporedbu: dijete očekuje povratak svojeg oca pomorca koji se vraća s dugog putovanja. Brod je na molu, dijete je ugledalo oca, ali se još ne može baciti u njegov naručaj zbog lučkih formalnosti. Teško je čekati, to je muka, ali radosna muka, jer je dijete sigurno da će vidjeti svog tatu. Patnje duša u čistilištu te su vrste, i kad molimo za te duše, skraćujemo njihovo vrijeme čekanja. 

Nemojmo oklijevati pozvati djecu da mole za određene pokojnike. Objasnimo im da će, ako je ta osoba već u raju, molitva koristiti nekom drugom. I recimo im da je to najljepši dar koji mogu nakon smrti dati onima koje ljube. 

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

  1. Katekizam Katoličke Crkve, 1032.
  2. Dekret proglašenja Jubilarne godine 2000
  3. Katekizam Katoličke Crkve, 1030.


Objavljeno: 1. studenoga 2018.

Možda vam se svidi