Kroz proteklih 14 dana što sam ih provela u bolnici, brinući se za svoju kćer Sophiju, mnogo sam razmišljala. Shvatila sam da kao mama djeteta s posebnim potrebama imam nekoliko tajni – stvari o kojima nikad nisam govorila, čak ni svojim prijateljima i obitelji.

Priznajem da oklijevam podijeliti ovo, ali nakon što sam razmišljala nekoliko dana, odlučila sam da želim podijeliti svoje tajne.

1. Nisam uvijek snažna/hrabra.

Brinem se. Plačem. Budem nervozna i tjeskobna. Često mi govore: „Ti si tako snažna mama!” U stvarnosti osjećam da sam sve prije nego snažna. Činim što se mora, jer moram. Jer druge mogućnosti nema. To me ne čini ni posebnom, niti hrabrom. To me ne čini „super mamom”, jer da ste na mome mjestu, i vi biste to činili. Zar mame to ne rade za svoju djecu?

2. U društvu kao cjelini ima ljubaznih i dragih ljudi, jednostavnih i spremnih pomoći, ali ima i onih okrutnih.

Ne živim u mjehuru od sapunice. Znam da u svijetu ima mržnje. Znam da ima rasizma, predrasuda i diskriminacije. No nisam znala koliko je to stvarno dok nisam postala majkom djeteta s posebnim potrebama. Govorili su mi da sam trebala pobaciti. Govorili su mi da će moja kći biti financijski teret društvu. Govorili su mi da sam sretna što kod kuće  imam barem jedno „normalno” dijete. Te riječi bole. Znam da se čini kao da ih ne registriram, znam da se čini da sam otporna, ali plačem. Plakala sam svaki put kad bi netko rekao nešto takvo. Ali nastavila sam dalje. Iako su me te riječi povrijedile, odlučila sam ići naprijed usprkos njima, i da neću pustiti da imaju moć nada mnom.

3. Izgubila sam prijatelje, i zbog toga se osjećam usamljenom.

Zašto? Možda ne mogu razumjeti kroz što prolazim. Možda im je teško poistovjetiti se sa mnom. Možda im se čini da sam ionako preopterećena, i ne žele me dodatno opterećivati, i odluče ostaviti me na miru. Sad im želim reći – trebala sam vas. Kad mi je život bio pretrpan pregledima, terapijama, kontrolama i bolničkim liječenjima, trebala sam vas. Nije mi trebalo prostora. Prostora je bilo i previše.

Kroz protekle godine promatrala sam kako je „prostor” između mene i nekih prijatelja postajao sve većim, i na kraju je postao toliki da ni oni ni ja nismo više mogli prijeći na drugu stranu. Od toga srce zaboli.

4. I stvar o kojoj nikad neću govoriti – brinem se zbog smrti.

Posebno zbog Sophije. Užasno je pisati ove riječi. No kad vam dijete ima zdravstvenih problema i velik je rizik razbolijevanja, brinete se. Ne puštate da vas to obuzme, ali to je tu… skriveno duboko u nekom zakutku u vašemu mozgu i vašem srcu, jer znate da je grozno razmišljati o tome. Grozno je osjećati se tako. Svaki put kad razmišljate o tome, brzo to gurnete u taj zakutak, i sram vas je što ste o tome razmišljali, pa makar i kratko.

No ono što želim da zapamtite iz moga članka je sljedeće:

5. Ne bih ništa promijenila. Ni na dan, ni na minutu, čak ni na sekundu.

Koliko god stvari postanu teške i komplicirane, koliko god me prijatelja napusti, bez obzira na sve okrutne komentare, bez obzira na moguće zdravstvene probleme s kojima bismo se mogli suočiti – suočit ćemo se s njima zajedno.

Volim te, draga moja Sophia.

Pamela de Almeida | The Mighty 

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net