Ljepota iznenađuje. Neočekivano se pojavi pred vama. Podignete pogled, i odjednom vas zatekne neobjašnjiva ljepota, nešto neizrecivo, ali stvarno, kao kada u planinama prođete pokraj nekoga ugla, a onda ugledate neočekivan pogled.

Doživio sam to neki dan na svetoj misi. Jedna majka koja je sjedila nekoliko redova ispred mene ljuljala je svojega dvogodišnjega sina naprijed i natrag dok je potiho pjevala „Jaganjče Božji”. Gledala mu je u oči dok je pjevala te riječi, kao da u isto vrijeme pjeva i njemu i Bogu. Usred onoga što i na najboljoj mogućoj misi bude žamor i zagužvanost u liturgiji – „Koja molitva?”, „Koja knjiga?”, „Stajati, sjesti ili kleknuti?” – bio je mir: majka i njezino dijete „u točki mirovanja svijeta koji se okreće”.

Nemojte me pogrešno shvatiti. Svjestan sam da ta vrsta božanskoga mira nije najčešće situacija kada se roditelji moraju nositi s malom djecom. Ne trebamo pretjerano romantično zamišljati sliku majke s njezinim djetetom, onako kako su to na nekim slikama Marije i maloga Isusa bili skloni činiti barokni slikari. Ne želim pretjerano kritizirati takve slike, iako su mi osobno draži raniji umjetnički prikazi. Jednostavno ne želim pružiti lažnu sliku o onoj vrsti kaosa s kojom se roditelji često moraju nositi.

A čini mi se da su nam upravo zato ti trenuci mira i smirenosti što ih dijele majka i dijete tako umirujući i tako lijepi. U točki mirovanja svijeta koji se okreće nalazi se ljubav. Ljubav se može izraziti na potencijalno beskonačan broj načina, ali onda kada je vidimo, opipljivo prisutnu i neporecivu, to su onda trenuci čiste ljepote, u kojima vrijedi uživati.

Kada sam rekao da je malo stvari na svijetu lijepo poput majke koja blago njiše svoje dijete na svetoj misi, nisam imao namjeru započeti neku zločestu usporedbu. Ne radi se o natjecanju. Ljubav je stvorila sve te lijepe stvari. No među mnogim lijepim stvarima na svijetu koje nalazimo oko sebe ako samo odvojimo vremena da pogledamo – planine, plaže, oceani – samo ljudska bića mogu s ljubavlju uzvratiti pogled u lice svojemu Stvoritelju.

Ono što nas ne bi smjelo ikada prestati ispunjavati divljenjem u roditeljstvu jest to da, kao ljudska bića, možemo na poseban način kao sustvaratelji sudjelovati s Bogom. Druge životinje razmnožavaju se kako bi opstala vrsta, ali koliko je njih dobilo povlasticu da to mogu činiti slobodno, ne kao instinktivan čin ili primarni nagon, nego iz razumijevanja i ljubavi?

Nije neobično da nam se srce raznježi kada vidimo prizore majki i njihova potomstva, čak i kada se radi o članovima drugih vrsta, bilo da je to kuja koja hrani svoje štence, ili kobila koja gurka svoje tek okoćeno mladunče da napravi one prve nesigurne korake. To je čudo novoga života.

No ljudska djeca imaju povlasticu da mogu nešto više. Mogu s ljubavlju uzvratiti pogled u lice svojoj majci. A tako se pripremaju s ljubavlju uzvratiti pogled u lice svojemu Bogu. Odgajamo ih ne samo da pjevaju kao ptice, nego da te pjesme pjevaju Bogu, s ljubavlju. Takva je ljepota promatranja majke kako potiho pjeva molitve i gleda u oči svojega djeteta za vrijeme mise.

U rađanju djeteta ima boli, a u odgajanju naše djece usred našega kaotičnoga svijeta, punoga zala, unutarnjih i vanjskih, koja prijete na svakome uglu, prisutni su neprestani izazovi. No kada sva ta buka utihne, ono čiji tračak na djelić trenutka ugledamo jest prastara ljubav koja je stvorila svemir, i nastavlja ga držati na okupu kroz dugo, dugo vrijeme.

Svoje studente poučavam o Presvetome Trojstvu i vječnome zajedništvu ljubavi koju međusobno dijele Otac, Sin i Duh Sveti. Ono što ja radim jest da govorim o Presvetome Trojstvu. No kako bi ga poznavali, moraju ga iskusiti. I tako, većina njih neće doista znati o čemu Crkva govori sve dok se ne sjedine s drugom osobom u onome potpunome daru samih sebe jedno drugome koji nazivamo brakom, i u toj zajednici ne dobiju trećega, koji je utjelovljenje njihova međusobnoga dara ljubavi.

Naravno, moguće je da su u nekome razdoblju svojega života možda već vidjeli taj nesebični dar supružnika jedno drugome i djetetu. Možda su čak već razumjeli svoje vlastito postojanje na taj način, videći svoj život kao utjelovljenje međusobne ljubavi svojih roditelja, iako to iskustvo u našemu društvu postaje sve rjeđim.

„Sakrament braka širi je od obitelji”, rekao je veliki pravoslavni teolog Aleksandar Šmeman. „On je sakrament božanske ljubavi, kao sveobuhvatni misterij samoga bitka, i upravo zato se on tiče cijele Crkve, a preko Crkve, i cijeloga svijeta.” Grijeh čovječanstva nije samo to što je bilo neposlušno Bogu, nego što više ne vidi da „sav njegov život ovisi o cijelome svijetu kao sakramentu zajedništva s Bogom”. Zato je istinska ljudska tragedija, smatrao je Šmeman, živjeti „neeuharistijskim životom u neeuharistijskome svijetu”.

Majke nas podsjećaju na Utjelovljenje, a tako i na činjenicu da smo na svojemu početku bili utjelovljenje Božje ljubavi, koje treba živjeti sakramentalnim, euharistijskim životom u sakramentalnome, euharistijskome svijetu. Trebamo biti zahvalni Bogu na njima. Bog nas je mogao napraviti iz jedne mahune. Ženama bi tako bilo lakše, ali za svijet to ne bi bilo bolje.

Izvor: The Catholic Thing | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je izvorno objavljena na portalu The Catholic Thing. Preveden je i objavljen uz dopuštenje Uredništva. Sva prava pridržana.