Kad je riječ o odgoju, ulog je tako visok – a i sam je odgoj tako teško savladiva vještina – da nam se čini kako uputa za uporabu ne bi bila naodmet. Bili smo bačeni u odgojnu pustolovinu bez prave pripreme. Sigurno smo u početku imali svoje mišljenje o tome kako namjeravamo odgajati svoju djecu. S godinama je svakodnevna stvarnost dovela u pitanje većinu naših najljepših načela! “A kako to rade drugi?”, pitamo se tada, pomalo zabrinuti za svoje odgojne sposobnosti.

Ali gdje tražiti savjet? U knjigama? Postoje tisuće knjiga na tu temu, većinu su napisali mjerodavni i iskusni ljudi… Pa ipak se u njima može naći sve moguće i suprotno od toga, ili tako nekako… Jednako nas zbunjuju razna mišljenja koja prikupljamo slijeva i zdesna, kao i iskustva koja ih prate. U koga se dakle pouzdati? Gdje naći recept uspješnog odgoja?

Uspješan odgoj

Možda bismo se najprije trebali zapitati što je uopće uspješan odgoj? Za kojim ciljem težimo kad odgajamo svoju djecu? Želimo li ih naučiti uobičajenom ponašanju? Želimo li djeci prvenstveno dati dobro zvanje koje će im omogućiti sigurnu zaradu, “uspjeh” u životu ili barem jamstvo da ne će biti siromašna? Kao kršćanski odgojitelji, smatramo li da smo učinili sve što je potrebno ako smo djecu krstili i poslali ih na vjeronauk? Čemu pridajemo najveću pozornost, u kojim smo stvarima najzahtjevniji?

Odgovor nije tako jednostavan. Sigurno ne će biti naodmet uzeti si vremena i postaviti dva pitanja: Što za nas znači uspješan odgoj? Što za njega činimo u praksi? Ova su dva pitanja komplementarna: katkad trošimo puno energije i dobre volje, ali u pogrešnom smjeru, a katkad imamo izvrsna načela, a u praktičnom životu činimo upravo suprotno.

Božja pedagogija

Naša djeca nisu plod slučaja: Bog ih je oduvijek želio i ljubio. Stvorio ih je da bi imala udjela u njegovu božanskom životu. “Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi”, kaže sveti Augustin. Sukladno tomu, zar cilj odgoja nije djetetu dati mogućnost da odgovori na svoje zvanje djeteta Božjeg? Čim smo postavili ovo pitanje, vidimo da ne postoji samo jedan uspješan odgoj s dobro definiranim kriterijima, nego onoliko uspješnih odgoja koliko i osoba, budući da je svaki čovjek apsolutno jedinstven. Shvaćamo isto tako da ne možemo ovdje na zemlji suditi o uspjehu ili neuspjehu nekog odgoja.

Uzmimo primjer dobrog razbojnika: njegovi su roditelji vjerojatno bili očajni zbog njegova ponašanja, možda su mislili da su potpuno promašili. Pa ipak: taj je razbojnik jedini svetac kanoniziran još za života, i kanonizirao ga je Isus osobno! U pitanjima odgoja nitko se ne može hvaliti da je uspio ili očajavati jer je promašio. I nitko ne može smatrati da je posao završen: naše roditeljsko poslanje ne prestaje kad djeca postanu punoljetna ili napuste kućno ognjište. Čak i onda kad ne možemo ništa izravno učiniti, možemo ih – i moramo – nositi u molitvi.

Bog je uz nas

Svako je dijete jedinstveno. Svi to znamo, dovoljno nam je gledati svoju djecu: iako su braća i sestre, vrlo su različiti, pa je iskustvo koje smo skupili s prvorođenim samo djelomično korisno pri odgoju najmlađeg. Zato nijedna knjiga o odgoju ne će moći potpuno odgovoriti na naša pitanja: trebalo bi onoliko knjiga koliko je djece. Na nama roditeljima ostaje prilagoditi metode i savjete potrebama različitih osobnosti koje su nam povjerene. Taj je zadatak katkad tako težak da bismo se najradije žalili Onomu koji je zaboravio dati nam upute za uporabu tim malim, kompleksnim i osjetljivim čudesima koja je stvorio.

Kad nam je povjerio djecu bez odgovarajućih uputa za uporabu, Bog nam nije htio postaviti zamku niti nas dovesti u neugodnu situaciju. Samo nas je želio učiniti suradnicima svojega stvoriteljskog i očinskog djelovanja. Djecu je mogao stvoriti i bez nas, mogao ih je dovesti na svijet kao odrasle, mogao se poslužiti nama kao običnim izvršiteljima, ali je od nas učinio očeve i majke, na svoju sliku i priliku. Želio je da upotrebljavamo sve svoje ljudske sposobnosti i da, potpomognuti njegovom snagom, ispunjavamo svoje poslanje. Ali nije izašao iz igre. Uvijek je uz nas.

Pustolovina ljubavi

U odgoju nema recepta. Kad želimo pokazati kako radi neki motor ili kad želimo pripremiti lazanje, dovoljno je strogo se držati uputa i – ako nismo napravili preveliku zbrku s alatom ili loncima − postići ćemo otprilike željeni rezultat. Sasvim je drukčije kad pomažemo djetetu da odraste: nema metode za uspjeh kao kad je riječ o pripravi majoneze. Pedagoške rasprave ne treba uzimati doslovno. Stajališta koja one zastupaju nikad nisu jedini mogući put. U najboljem slučaju mogu biti neke moguće putanje koje će pomoći roditeljima u nalaženju vlastitog puta.

Iako nam knjige katkad mogu ponuditi dragocjene savjete, ohrabrenja ili pomoć u razmišljanju, iako stručni odgajatelji imaju svoju ulogu koja se nadopunjuje s našom, iako je važno posjedovati mudrost slušanja opaski ili savjeta okoline (jer oni koji našu djecu gledaju izvana katkada vide bolje od nas), nitko ne će moći bolje od nas odgajati našu djecu. Tajna uspješnog odgoja ne nalazi se u raspravama o odgoju nego u Bogu, jer je on najsavršeniji odgojitelj i jer je nas izabrao da imamo udjela u njegovu očinstvu. A Bog nam nikada ne daje gotove recepte ni unaprijed pripremljene odgovore. On nas poziva na veliku pustolovinu ljubavi u kojoj sve treba uvijek iznova izmisliti u radosnoj slobodi djece Božje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.