Je li majčinstvo zaista lagan zadatak?

Prije no što sam postala majka, sanjala sam o tome kakav ću roditelj biti ili kojem ću karakterističnom tipu majke pripadati. Bio je to čaroban san o savršenoj djeci u kojem je majčinstvo bilo jako lagan zadatak. Uvjeravala sam samu sebe da će moja snaga biti u sposobnosti da ostanem pribrana u bilo kakvoj situaciji. Nisam često morala koristiti svoju strpljivost, a ako i jesam, bio je to obnovljiv izvor koji se uvijek mogao iznova napuniti.

Kada sam prvi put postala majka, osjećala sam da sve obaveze rješavam lagano i prirodno. Bilo je poput proživljavanja sna koji sam zamišljala. Majčinstvo je bilo lagano poput lahora.

Možete zamisliti kako sam se iznenadila nakon što su prošle četiri godine i kada je moj sin pokazao da je poput sve ostale djece.

Stvarnost je drugačija

To se dogodilo nekad između dva plača u trgovini i tri u parku. To se dogodilo nekad između petog i petnaestog puta kad sam mu rekla da obuče cipele. Nekad između šestog puta kad sam ga zamolila da prestane vikati u restoranu i desetog pogledavanja strogih roditelja. Nekad između jedanaestog i dvadeset i petog puta kad sam ga ljubazno zamolila da prestane trčati po kući. Nekad između običnih pet minuta tišine koje sam tražila i 30 minuta koliko mi je trebalo da dovršim zadatak usred vikanja i glasnih instrumenata. Tada nekada sam izgubila svoje strpljenje.

To mi nije bila namjera, ali prije nego što sam se snašla, ljutnja i frustracija zamijenili su smireno ponašanje.

Frustracija lako ispliva na površinu

Moj nježan pjevni glas zamijenio je glas s kojim ni ja sama ne bih htjela razgovarati. U tim sam trenucima bila potpuna suprotnost onome što sam odredila da ću biti. Bila sam majka za koju sam tvrdila da neću nikada biti. U meni su ključali frustracija i unutarnja previranja. Preplavila me tjeskoba i krivnja, ali istina (moja istina) se počela otkrivati.

Otkrila se u trenucima kada bih postala netko tko nisam htjela biti i tada sam shvatila koliko je „ljudskog“ u meni – moja prirodna sklonost frustraciji preuzela je moju neprirodnu vještinu smirenosti tijekom kaotičnih trenutaka.

Strpljenje je vježba

Govorila sam si da sam super-žena, a zapravo sam bila obična žena koja daje najbolje od sebe u izazovima pred kojima se nađe. Tada sam shvatila da je strpljenje skrivena moć jer je predstavljala borbu protiv onoga što osjećamo da nam je u prirodi. Tada sam shvatila da je strpljenje vježba koju moram stalno ponavljati, posebno kada moja prva reakcija nije smirenost. Tada sam shvatila da moje strpljenje ovisi isključivo o meni, a ne o drugima i baš kao što moje dijete savladava vještine, ovo je bio izazov koji sam morala savladati ili pustiti da ovlada mnome.

To se dogodilo nekad kada sam dala prostora između svoje reakcije i odgovora. Nekad između razmišljanja o tome što bi Ljubav napravila i djelovanja u skladu s njom. Nekad između pet i deset dubokih udaha. Nekad između nastojanja da se zbližim, a ne ispravljam druge. Nekad između stišavanja glasa kojim se obraćam i pojačavanja jasnoće onoga što govorim. Nekad između toga da se stavim u djetetovu kožu i sagledam stvari iz perspektive četverogodišnjaka. Nekad između prvog i petog zagrljaja. Nekad između zagledavanja u njegove oči i pronalaska njegove divne slatke duše. Nekad između sagledavanja šire perspektive i prepoznavanja njegove istinske naravi.

Upravo tu. Tu sam pronašla svoj mir. Tu sam pronašla svoju majčinsku snagu.

Brianna Mobilian | Motherly

Tekst je preuzet s dopuštenjem sa stranice Žena vrsna.