Od knjiga, umjetničkih tečajeva i sportskih treninga, pa do iPadova i televizije, mnogi roditelji čine sve što je u njihovoj moći kako bi zabavili i obrazovali svoju djecu. No što bi se dogodilo kada bi se djecu pustilo da se s vremena na vrijeme jednostavno dosađuju? Kako bi to utjecalo na njihov razvoj?

Počela sam razmišljati o dosadi i djeci kada sam devedesetih godina prošloga stoljeća istraživala utjecaj televizije na to kako djeca pričaju priče. Iznenađena manjkom mašte u mnogima od više stotina priča iz pera djece između 10 i 12 godina iz pet različitih škola u Norfolku koje sam pročitala, otkrila sam da je to možda jednim dijelom posljedica gledanja televizije. I doista, otkrića iz ranijih istraživanja pokazala su da televizija stvarno smanjuje sposobnost za maštanje kod djece.

Na primjer, u studiji velikih razmjera provedenoj u Kanadi osamdesetih godina prošloga stoljeća, dok se televizija postupno širila po cijeloj toj velikoj zemlji, usporedilo se djecu u tri zajednice – jednoj koja je imala četiri televizijska kanala, jednoj koja je imala jedan kanal, i jednoj koja nije imala nijedan. Istraživači su proučavali te zajednice u dva navrata, upravo prije nego što je jedan od gradova prvi put nabavio televizor, a drugi put dvije godine kasnije. Djeca iz grada u kojem nije bilo televizora ostvarila su značajno veći rezultat od drugih na testu „vještina divergentnog razmišljanja”, mjeri maštovitosti. Tako je i ostalo sve dok i oni nisu nabavili televizore – i kada su njihove vještine pale na istu razinu kao što je bila i kod ostale djece.

Vidljivo poguban učinak gledanja televizije na maštu je razlog za zabrinutost, budući da je mašta važna. Ona ne samo što obogaćuje osobni doživljaj, nego je nužna i za empatiju – zamišljanje sebe u tuđoj koži – i nezamjenjiva je pri stvaranju promjena. Značenje dosade u ovome kontekstu jest to što djeca (a često i odrasli) pribjegavaju korištenju televizora ili – u današnje vrijeme – digitalnoga uređaja – kako bi odagnali dosadu.

Nekoliko godina poslije svoje studije počela sam zamjećivati da pojedini profesionalni umjetnici spominju kako im je dosada sada važna za njihovu kreativnost, a važna im je bila i u djetinjstvu. S nekima od njih sam i razgovarala. Jedna od njih bila je spisateljica i glumica Meera Syal. Ona je ispričala kako je školske praznike provodila gledajući kroz prozor seoski krajolik, i kako je radila razne stvari izvan svojega „uobičajenoga kruga”, poput učenja pečenja kolača sa staricom iz susjedstva. Dosada ju je natjerala i da piše dnevnik, i ona upravo tome pripisuje i početak svoje spisateljske karijere. „To doista oslobađa – biti kreativni ni iz kojega drugoga razloga nego da nešto radite posve opušteno i da ispunite vrijeme”, rekla je.

Slično tome, poznata neuroznanstvenica Susan Greenfield rekla je kako je kao dijete imala malo toga za raditi, pa je vrijeme provodila crtajući i pišući priče. Te su aktivnosti postale pretečama njezina kasnijega rada, znanstvenoga proučavanja ljudskoga ponašanja. Ona i danas kada putuje zrakoplovom radije piše olovkom na papiru nego da koristi laptop, i veseli se uživanju u tome vremenu određene ograničenosti.

Sportske, glazbene i druge organizirane aktivnosti zasigurno su od koristi za djetetov tjelesni, kognitivni, kulturni i društveni razvoj, ali djeca moraju imati i vremena za sebe – da se isključe iz „bombardiranja” iz vanjskoga svijeta, i da sanjare, bave se vlastitim mislima i preokupacijama, i da otkriju svoje osobne interese i darove.

Kako bismo izvukli neku dobrobit iz dosade, ne moramo imati poseban kreativni talent ili intelektualne sklonosti. Čini se da je za svačije mentalno zdravlje i dobro funkcioniranje važno jednostavno s vremena na vrijeme pustiti misli da lutaju. Jedna je studija čak pokazala da će um koji luta, ako se u isto vrijeme bavimo nekom nezahtjevnom, laganom aktivnosti, vjerojatnije doći do maštovitih ideja i rješenja za probleme. I zato je za djecu dobro da im se pomogne da nauče jednostavno „zujati” – a ne da odrastaju s očekivanjem da neprestano moraju biti u pokretu ili da ih netko ili nešto zabavlja.

Kako postupati s djetetom kojemu je dosadno

Roditelji se često osjećaju krivima ako se djeca žale na dosadu, no zapravo je konstruktivnije gledati na dosadu kao na priliku nego na manjak. Roditelji imaju svoju ulogu, ali nije ni od kakve pomoći stalno uskakati s gotovim rješenjima. Djeci odrasli više trebaju kako bi im pomogli razumjeti da stvaranje njihovih vlastitih razonoda zahtijeva prostor, vrijeme i mogućnost da će se napraviti nered (unutar razumnih granica – i da ga djeca poslije sama počiste).

Trebat će im i neki materijali, ali to ne treba biti ništa sofisticirano – jednostavne su stvari često iskoristivije. Svi smo mi čuli za malo dijete koje ignorira skupi poklon i umjesto toga se igra s ambalažom. Za stariju djecu predmeti poput povećala, nekoliko drvenih daščica, košara s vunom i sličnoga mogu biti početkom mnogih sretno ispunjenih sati.

No da se izvuče najviše dobrobiti iz vremena potencijalne dosade – a zapravo i iz života općenito – djeci također trebaju unutarnji, a ne samo materijalni resursi. Kvalitete poput znatiželje, ustrajnosti, zaigranosti, zanimanja i samopouzdanja omogućavaju im da istražuju, stvaraju i da razvijaju vještine inventivnosti, zapažanja i koncentracije. Te će im stvari pomoći i da nauče da se ne daju smesti ako im nešto ne uspije otprve, i da pokušaju ponovno. Potičući razvoj takvih sposobnosti roditelji djeci pružaju nešto što će im vrijediti cijeloga života.

Ako je djetetu ponestalo ideja, možete ih potaknuti da se nastave maštovito zabavljati tako što ćete im dati nekakav izazov. Na primjer, možete ih pitati koju vrstu hrane vole jesti njihovi dinosauri-igračke u vrtu, ili reći im da pokušaju napraviti filmsku priču s nekim prijateljima i digitalnom kamerom.

Većina bi se roditelja složila da žele odgojiti pojedince koji se mogu osloniti sami na sebe, znaju preuzeti inicijativu i razmišljati sami za sebe. No ispunjavati djetetovo vrijeme umjesto da to čine sami neće ih naučiti ničemu osim zavisnosti o izvanjskim stimulansima, bilo da su to materijalne stvari ili zabava. Ako im pružite dobre uvjete i vjerujete u djetetovu prirodnu sklonost da okupiraju nečime svoj um, tako je vjerojatnije da će oni biti neovisna, sposobna djeca, puna zamisli.

Zapravo, iz ovoga bismo svi mi mogli izvući pouku. Isključiti se, ne raditi ništa i pustiti misli da lutaju može biti odlično i za nas odrasle, i svi bismo mi trebali pokušati češće to činiti.

Izvor: MercatorNet | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.