Od najranije dobi djeca trebaju moći prihvatiti granice svojih roditelja, braće i sestara i prijatelja. Trebaju znati da se drugi ne žele uvijek igrati s njima, da drugi možda ne žele gledati televizijsku emisiju koju oni vole te da drugi možda žele večerati u nekom drugom restoranu, a ne onom koji je njima po volji. Trebaju znati da se svijet ne vrti oko njih.

To je važno iz dva razloga. Kao prvo, sposobnost da naučimo prihvatiti granice uči nas preuzimanju odgovornosti za nas same. Znati da nam drugi nisu uvijek na raspolaganju, da ne će skočiti na svaki naš poziv pomaže nam da se usmjerimo prema unutra, umjesto da budemo vođeni izvana. Pomaže nam da nosimo vlastito breme.

Djeca koja ne mogu čuti „ne“

Jeste li ikad bili u blizini djece koja ne mogu čuti „ne“, koja cmizdre, umiljavaju se, imaju napadaje bijesa ili se dure kako bi dobila ono što žele? Problem je u tome da smo, što duže mrzimo i opiremo se tuđim granicama, o njima sve više ovisni. Umjesto da jednostavno preuzmemo brigu o sebi, od drugih očekujemo da se skrbe o nama.

U svakom slučaju, Bog je život sazdao tako da nas pouči tom zakonu. To je jedini način da zajedno živimo na ovom planetu. Prije ili kasnije netko će nam reći „ne“ koje ne ćemo moći ignorirati. To je ugrađeno u tkanje života. Promotrite progresivno „ne“ koje u životu čuje osoba koja se opire tuđim granicama:

  • „ne“ roditelja
  • „ne“ braće i sestara
  • „ne“ učitelja
  • „ne“ školskih kolega
  • „ne“ šefova i nadređenih
  • „ne“ bračnog partnera
  • „ne“ zdravstvenih problema zbog prejedanja, alkoholizma ili neodgovorna načina života
  •  „ne“ policije, sudova, pa čak i zatvora.

Neki ljudi nauče prihvaćati granice rano u životu, već na prvom koraku. Neki, međutim, moraju stići sve do osme točke kako bi shvatili da moraju prihvatiti granice u životu: „Prestani, sine moj, slušati naputke koji odvode od riječi spoznaje“ (Izr 19,27). Mnogi adolescenti koji su izvan kontrole sazriju tek u tridesetim godinama, kad se umore od toga da nemaju stabilan posao i prebivalište. Financijski moraju dotaknuti dno, ponekad čak moraju jedno vrijeme živjeti na ulici. S vremenom počnu držati do karijere, štedjeti novac, te počnu odrastati. Postupno počnu prihvaćati životne granice.

Koliko god se mi smatrali jakima, uvijek postoji netko jači od nas. Ako ne naučimo djecu prihvaćati „ne“, to na sebe može preuzeti i netko tko ih voli puno manje od nas. Netko čvršći od nas. Netko jači. A većina roditelja radije bi svoju djecu poštedjela prolaska kroz tu muku. Što ih ranije naučimo granicama, to bolje.

Poštivanje tuđih granica pomaže djeci da vole

Drugi, pa čak i važniji, razlog zašto je za djecu važno da prihvaćaju granice drugih jest sljedeći: prihvaćanje tuđih granica djeci pomaže da vole. Suštinski, ideja poštivanja tuđih granica temelj je za empatiju, za to da volimo druge onako kako bismo htjeli da nas drugi vole. Djeci treba biti udijeljena milost poštivanja njihovih „ne“ i trebaju naučiti istu milost udijeliti i drugima. Dok osjećaju empatiju prema potrebama drugih, djeca sazrijevaju i produbljuju svoju ljubav prema Bogu i drugima: „Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi“ (1 Iv 4,19).

Recimo da vam, primjerice, vaš šestogodišnjak u glavu slučajno, ali i nemilosrdno napuca lopticu za bejzbol. Ne obazirati se na to ili ponašati se kao da vas ne boli znači djetetu usaditi osjećaj da njegova djela nemaju nikakve posljedice. Ono nakon toga može izbjegavati svaki osjećaj odgovornosti ili svijesti o tuđim potrebama ili bolima. Reći mu, međutim: „Znam da to nisi učinio namjerno, no ovim si mi udarcem doista nanio bol – pokušaj biti pažljiviji“ djetetu pomaže da uvidi, bez osuđivanja, da doista može povrijediti ljude koje voli i da nije svejedno što čini.

Ako ne nauči taj princip, djetetu je teško izrasti u čovjeka puna ljubavi. Djeca u protivnom postanu egocentrična ili sklona kontroli. Provođenje Božjeg programa zrelosti u tom je slučaju teže. Jednoga mog klijenta obitelj je poučavala da se ne obazire na tuđe granice. Manipulativnost koju je posljedično razvio na kraju ga je dovela u zatvor zbog krađe. Ovaj proces, međutim, koliko god bolan bio, poučio ga je empatiji.

„Doista nisam pojma imao da drugi ljudi imaju potrebe i osjećaju bol“, jednom mi je prilikom objasnio. „Odgajan sam tako da se usredotočim na sebe. A kad su se počeli sa mnom sukobljavati zbog mog nedostatka poštovanja prema potrebama drugih, nešto se u meni dogodilo. U mojem srcu stvorio se prostor za druge. Nisam zanemarivao vlastite potrebe, no prvi put u životu vidio sam napredak. Počeo sam doista osjećati grizodušje zbog toga što sam svojim djelima povrijedio suprugu i obitelj.“

Je li se morao svojski potruditi? Naravno. No bio je na pravom putu. Zato što je počeo učiti umijeće granica kasnije u životu, bio je tek na početku puta da postane biblijski autentična osoba puna ljubavi.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Henryja Clouda i Johna Townsenda “Granice”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.