Nema roditelja kojima nije, bar ponekad, došlo da svoju djecu pošalju onamo otkuda su došla. Oni to nerado priznaju, ali mnogi se nerijetko razočaraju u svojoj djeci pa i očajavaju zbog njihova ponašanja.

Foto: Unsplash

Prije nego bi i pomislili da su na svijet donijeli zločesto stvorenje, roditelji bi se trebali pitati nije li loše ponašanje njihove djece sastavni dio ljudskog razvoja. Svaka razvojna faza zahtijeva novo učenje i novo ispravljanje. Neke su faze teže, neke lakše. Tako ne valja pristajati na paniku, jer se problemi s vremenom rješavaju.

Poteškoće s djecom često dolaze od nestvarnih očekivanja. Tako primjerice roditelji traže nemoguće kad se ljute što njihov dvogodišnji dječačić nije u stanju mirno sjediti dok ne pojede obrok, kad misle da bi dijete trebalo dragovoljno podijeliti igračke s drugom djecom ili kad traže da ih njihov četverogodišnjak ne prekida u razgovoru s odraslima. Isto vrijedi za roditelje koji bi trinaestogodišnjoj kćeri branili žvakaću ili nošenje hlača rasparanih na strateškim mjestima.

Zna li naše dijete što mi točno od njega očekujemo? Često djeci kažemo što nam se u njihovu ponašanju ne sviđa, a ne kažemo jasno što od njih stvarno očekujemo. Često kažemo “Nemoj to činiti”, ili “Prestani” ili tražimo nešto općenito: “Ponašaj se lijepo”, “Budi dobar”, “Jedi pristojno”. Starija djeca znaju što tražimo, ali ona manja trebaju dodatne upute kao: “Govori normalno, nemoj vikati”, “Dopusti prijatelju da se malo provoza na tvom biciklu” ili “Zatvori usta kad žvačeš hranu”.

Mnogi roditelji preziru kod djece ono što i sami ne vole. U djeci vide vlastite pogreške. Roditelji koji su se borili protiv mana kao što je lijenost, agresivnost ili sramežljivost, mogli bi se jako zabrinuti što to isto vide u svojoj djeci.

Opasno je kad nas dijete podsjeća na nekoga drugoga. Kao što ne volimo u djeci vidjeti odraze vlastitih negativnih osobina, tako nam može biti mrsko kad kod njih otkrijemo sklonosti koje povezujemo s nekim od članova obitelji, osobito ako taj nije na dobru glasu. “Isti je stric Martin” ili “Tvrdoglav je kao tvoj otac!” To su poruke koje nepravedno optužuju. Svako dijete jedinstvena je osoba i ako na nj projiciramo osjećaje koje gajimo prema nekom drugom, negiramo njegov osobni identitet.

Apsolutno je zabranjeno lijepiti djeci negativne etikete. Bit će ih se gotovo nemoguće osloboditi. Jednom kad se počne govoriti ili misliti: “To dijete je neposlušno i lijeno”, “Ne voli učiti i bezvoljno je” ili “Djevojčica je neiskrena, ništa ne zna, svadljiva je i tvrdoglava”. Tako se narušava obiteljski sklad i kod djece se remeti razvoj osobnog identiteta. Etiketa može postati svojstvo koje prelazi u stvarnost. Kad se djeca uvjere da ih roditelji smatraju nesposobnima, nasilnima ili bilo što drugo, pomisle da su stvarno takvi, pa se tako počnu i ponašati. “Znaš, ja sam najgori u našoj obitelji.”

To ne znači da ne trebamo biti kritični prema njihovu neumjesnom i asocijalnom ponašanju, nego da trebamo razlučivati njih od onoga što čine. Ispravno je reći da se ponašaju kao lijenčine ili grubijani, a to je nešto sasvim drugo od onoga kad im kažemo da su lijeni ili da su grubijani.

Što činiti?

Važno je zapaziti dobre strane svoje djece. Može nam se dogoditi da vidimo samo njihove mane. Ako smo uporno kritični i cjepidlačimo (otvoreno ili samo u mislima), trebamo se svjesno potruditi i tu sklonost promijeniti. Pozitivne primjedbe imaju dvostruk učinak. Nude nam priliku da djeci kažemo nešto lijepo, a ne da ih samo korimo i da se na njih tužimo; djeca će tako biti spremnija na suradnju.

Korisno je razgovarati s nekim tko voli našu djecu (djedovi i bake su za to najprikladniji) i truditi se da cijelu stvar sagledamo njihovim očima. Kao dobra vježba moglo bi poslužiti promatranje djece dok spavaju. Kad promatramo dijete koje mirno spava, teško da ćemo o njemu misliti negativno. Treba razmišljati o njihovim životima i umjesto da ih frustriramo, valja otkrivati što učiniti da se bolje osjećaju, da budu sretni i da danomice usrećuju cijelu obitelj.

Još jedna vježba može biti korisna − pozdravljati djecu s ljubavlju. To je mala vježba, ali učinkovita i dobar način da pokažemo kako nam je drago što možemo živjeti s njima.

Bruno Ferrero

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Vaša djeca imaju samo vas”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.