“U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: ‘Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?’ On dozove dijete. postavi ga posred njih i reče: ‘Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevu nebeskom. I tko primi jedno dijete u moje ime, mene prima.'”

U ovome nam odlomku Isus nalaže da postanemo poput djece, što je uvjet za ulazak u njegovo Kraljevstvo. I tako, želimo li biti veliki, moramo biti sasvim maleni i skrušeno se poniziti. Taj paradoks – možemo li kao odrasli ponovno postati djeca? – pitanje je što će ga Nikodem postaviti Isusu: „Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?“ (lv 3,4). Isus mu je, naime, govorio o nužnosti čovjekova „ponovnoga rođenja“ kako bi mogao ući u kraljevstvo Božje. Kako bismo dokučili tu parabolu, promotrimo maleno djetešce u naručju svojih roditelja. Ono može preživjeti samo zbog njih i zahvaljujući njima. Prije razumnoga termina trudnoće dijete ne može preživjeti izvan majke. Ono se hrani zahvaljujući svojoj majci, raste zahvaljujući razmjeni tvari između njih dvoje, drhti kada majka dlanovima dodirne trbuh, zaspe ljuljuškajući se u amnionskoj tekućini. Ako ga majka nakon rođenja napusti, dijete samo ne može preživjeti.

Da bi se dijete pravilno razvijalo, o njemu se netko mora skrbiti, netko ga mora hraniti, mijenjati mu pelene, štititi ga od hladnoće, maziti ga… Djetetu je nužno da onaj koji se o njemu skrbi pozorno osluškuje njegove potrebe, bilo fiziološke, bilo emocionalne. Jednako tako i Bog nas umiruje u svojemu naručju, tješi nas i svakoga nam dana daje ono što nam je potrebno. Kada priznamo Boga za svojega oca i pristanemo postati njegovo dijete koje u svemu ovisi o njemu, tada postajemo poput novorođenčeta. On je taj kome dugujemo život. On se skrbi o nama i očekuje da cijeli svoj život predamo u njegove ruke. Što možemo učiniti sami? Ništa jer on nam za sve daje milost. Ponizimo se stoga pred Gospodinom dok naše dijete raste u nama, spustimo se na njegovu razinu. Ono od svoje majke prima sve što mu je potrebno da bi preživjelo. Budimo i mi ovisni o Bogu te mu dopustimo da nas hrani, čuva i potiče na rast.

“I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime mene prima” (Mt 18,5). Jesmo li svjesni koliko su moćne te riječi? Primiti bebu, maleno djetešce i primiti samoga Isusa, zaista je isto? Tako možemo u svojoj utrobi iskusiti svetu Spasiteljevu prisutnost. Primiti, u punini prigrliti svoje dijete isto je što i primiti i u punini prigrliti Isusa, našega Spasitelja. To je izvanredno otajstvo.

Jednom mi se jedna žena povjerila i rekla da se ona skrbi o svojoj bebi kao da je Isus. Koliko li je samo bila u pravu! Budimo u stanju da, prihvaćajući svoje dijete u utrobi, osvijestimo svetost njegove prisutnosti i prisutnosti Isusa u njemu. Prigrlimo stoga svoje nerođeno djetešce kao što bismo primili našega Spasitelja Isusa Krista, u punini se skrbimo o njemu, već sada i već danas.

Neki bi mogli prigovoriti da unaprijed pretvaram dijete u „kralja“. U određenomu smislu tomu i jest tako! No taj kralj nije poput despota koji čini sve što ga je volja. Ne, riječ je o malenu kralju, poniznu, koji ponekad pati, pa plače, vrišti, doziva upomoć. Isus nije kralj koji druge ugnjetava, a sebe postavlja iznad svih. Ne, on se postavlja kao sluga. Utjelovio se u tijelu žene, bio je posve maleno, ranjivo biće. Prigrlimo, dakle, naše dijete kao toga sirotog, poniznog Isusa koji pati, koji svoje lice podiže prema nama i zamislimo svoje tijelo kao tabernakul u koje ćemo ga primiti.

Također, možemo već sada Gospodinu povjeriti imena kuma i kume što smo ih odabrali, osobe koje će u ljubavi Kristovoj dočekati naše dijete i koje će zajedno s nama imati zadaću dijete približiti Isusu. Molimo ga da nam rasvijetli razum kako bismo znali odabrati osobe koje će biti uz naše dijete u radosnim trenutcima, u sumnjama i problemima, koje će mu pomoći da upozna Isusa. Taj je izbor ponekad težak. Ponekad osjećamo obvezu da moramo to mjesto ponuditi nekome iz obitelji, a ponekad se dogodi da smo nakon nekoliko trudnoća i poroda posve bez ideje. Budimo, međutim, svjesni da je taj izbor važan za naše dijete te molimo da naša odluka bude nadahnuta Duhom Svetim.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Éline Landon “9 tjedana za mir srca”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.