Izišla je kružeći na glavna dvostruka vrata crkve, zatim se ponovno pojavila ušavši na bočna vrata te se ondje zaustavila čekajući me. Primivši me za ruku, požalila se: „Uopće više ne znam tko sam to ja bila prije nego što sam se potpuno predala majčinstvu.“ Pogledala sam je u oči i primijetila da su crvene na rubovima. Plakala je čitavih sat vremena koliko je trajao moj govor, toliko sam mogla zaključiti.

„Rekla si da zapišemo nekoliko stvari koje smo voljele raditi, a koje smo ostavile po strani otkada smo postale majke, ali zaista ne znam! Od djeteta svojih roditelja postala sam žena svog muža, pa majka svoje djece… ali tko sam ja zaista? Kažeš da sam stvorena tako čudesno, ali ne znam. Jednostavno ne znam.“ Ponovno su počele teći suze.

Okrenuvši stolice jednu prema drugoj, sjele smo, koljena su nam se dodirivala. Nježno sam se nasmiješila te joj rekla: „Bog je tako dobro obavio svoj posao kada te je stvorio.“ Ona je slegnula ramenima, zatim kimnula, a ja sam joj se približila te je potapšala ritmično po koljenu – onako kako potapšam svog sina po koljenu kada je uznemiren ili zabrinut. Bio je potreban majčinski dodir da umiri njezino majčinsko srce.

„Sjećaš li se ijedne knjige koju si čitala kao dijete?“ upitala sam.

„Male žene“, odgovorila je.

„Jedna od mojih omiljenih,“ složila sam se.

„Čitala sam je svojim djevojkama jednom ili dvaput u proteklih deset godina“, rekla je smiješeći se.

„Sviđa li im se kako kuhaš?“ upitala sam.

„Da“, odgovorila je.

„A tvom mužu?“

„Da, i njemu isto.“

„Voliš li kuhati za njih?“

„Nedjeljni ručak najviše.“ Ponovno se nasmiješila.

Dok sam je lijevom rukom i dalje tapšala po nozi, nagnula sam se i iz svoje torbice izvadila mali rokovnik. Otvarajući ga nespretno, jer nisam htjela prekinuti ritmični tap-tap-tap, zabilježila sam dvije riječi:

Čitanje

Kuhanje.

Jednu odmah ispod druge, a one kao da su pozivale da ih se pretvori u malo opsežniji popis.

„Reci mi nešto o svom domu. Uređuješ li ga? Pozivaš li druge ljude u njega?“

„Da“, odgovorila je. Pa sam dodala:

Uređivanje

Druženje.

„A što je s glazbom? Voliš li slušati glazbu?“ Podignula sam pogled s našeg rastućeg popisa i vidjela potpunu radost kako izbija iz njezinih očiju, kao da je nešto napuklo i otvorilo se, propuštajući svjetlost.

„Oduvijek sam voljela glazbu, a i moje djevojke također. Kod kuće stalno slušamo glazbu. Većinom našu omiljenu radio stanicu Pandora, ali nekada sviram i klavir. Ili sam barem prije svirala. Zapiši i to, hoćeš?“

Zapisala sam:

Glazba.

Prestala sam je tapšati te sam objema rukama pažljivo istrgnula papir iz korica, pružajući ga ženi ni po čemu drugačijoj od bilo koje druge žene, a opet potpuno jedinstvenoj, čudesno satkanoj u njezino vlastito ja.

„Bog je učinio čudesnu stvar kada je od tebe načinio kućanicu, odgajateljicu, kuharicu, glazbenicu i majku. On ne želi da se izgubiš u tom požrtvovnom poslu majčinstva, već da sebe pronađeš u njemu.“

To isto vrijedi i za vas.

Uspješni ste u stvaranju vlastitog doma, ali ne zaboravite da se i vi u njemu trebate osjećati kao kod kuće.

Bez obzira na to što se nalazi na vašem popisu, ma kako opširan ili siromašan se činio na papiru, Bog je učinio predivnu stvar kad vas je stvorio s vašim posebnim strastima i zadovoljstvima, a onda vam dao ljude! Naravno, možda vam se čini da ti ljudi zauzimaju većinu prostora u vašem životu, ali među njima ima mjesta i za vas. Ima mjesta za poglavlje knjige prije spavanja, za pjesmu odsviranu na klaviru nakon što ste djecu poljubili za laku noć, za to da osvježite svoju najdražu sobu novim slojem boje ili lijepim vijencem ukrasite ulazna vrata, za druženje uz večeru za vašim obiteljskim stolom…

U vašem domu ima mjesta za vas ako si ga sami stvorite – ako sebi budete prioritet.

Ovdje se ne radi o onome da „ako mama nije sretna, nitko drugi neće biti sretan“. Ovdje se radi o VAMA, jednoj prelijepoj osobi, koju je na jedinstven način stvorio Tvorac neba i zemlje, a koja slavi svoje vlastito čudesno stvoreno djelo.

Mame tako dobro znaju njegovati jedinstvene čudesne talente i blaga koji se kriju u ljudima u njihovu domu. One uvijek citiraju Psalam 139. „Hvala ti što sam stvoren tako čudesno.“ Ali te riječi ne govore o našoj djeci, već o nama, napisane su u prvom licu. To je moja pjesma, a isto je tako i vaša. Stvoreni smo čudesno, stoga napravimo ponovno mjesta za sebe u našoj svakodnevnoj rutini.

Budite ponovno nit koja unosi svrhu u tkanje vašeg obiteljskog života!

Wendy Speake | www.ibelieve.com

Prijevod: Marija Galić | Bitno.net