SAKRAMENT POMIRENJA Ispit savjesti za majke: Koliko sam ljubavi primila, a koliko uskratila… Svakodnevni susret sa svojom savješću pokazuje mi koje sam sve milosti primila, koliko ljubavi i dobrote putem svojih dragih i bližnjih, ali i jednako tako koliko sam ljubavi i dobrote uskratila jer ih nisam pružila, a mogla sam… Foto: Flickr.com Putem ispita savjesti raste i usavršava se moja ljubav prema Bogu, svojim bližnjima i meni samoj. Ona me potiče na promjenu osobnosti, na rast i hod u vjeri. Usavršava me u mojemu poniznom služenju, u mojoj upornosti oko dobra svoje obitelji, u društvu, u Crkvi. Ispit savjesti djeluje iscjeliteljski, vodi me prema svetosti na koju sam pozvana. Svaki dan razumijem sve više i upoznajem na koje mi sve načine progovara savjest – taj Božji glas u mojoj nutrini. Vidim ga u svojem unutarnjem nemiru i neskladu, katkad u suprugovoj šutnji, u dječjoj suzi i zbunjenosti… Svakodnevni susret sa svojom savješću pokazuje mi koje sam sve milosti primila, koliko ljubavi i dobrote putem svojih dragih i bližnjih, ali i jednako tako koliko sam ljubavi i dobrote uskratila jer ih nisam pružila, a mogla sam… Savjest živi u meni i uvodi me u svijest da sam odgovorna surađivati s Bogom, da mije povjeren život djeteta Božjega, da živim život u punini ljubavi i slobode u skladu lijepe misli sv. Augustina: “Ljubi i radi što hoćeš!” U ispitu savjesti molim Duha Svetoga da me vodi i pomogne mi otkriti istinu o meni samoj kao ženi i majki. Stavljam svoj život, svoje postupke pred Božje lice, pred Božju riječ, da prepoznam i priznam svoje slabosti i grijehe, te prihvatim Božju ljubav i Božje milosrđe… I. Bog i bližnji Sv. Franjo je često molio: “Tko si ti, Gospodine, a tko sam ja, Gospodine, crvić…?” Isusova zapovijed ljubavi prema Bogu, bližnjemu i samomu sebi propituje me ono najvažnije: Tko si ti za mene, Gospodine? Prihvaćam li istinu vjere da si ti moj jedini spasitelj i otkupitelj? Tražim li u nekim prolaznim i praznovjernim stavovima, društvenim trendovima, svoju sigurnost, sreću i uspjeh? Ljubav je temelj svega života. Ljubim li te, Gospodine, jer si ti mene prvi ljubio? Ljubim li te više od svega, znajući da ljubav prema Tebi nije “konkurencija”, da ona ne osiromašuje moju ljubav prema suprugu i djeci? Imam li hrabrosti i snage svjedočiti svojim riječima, svojim djelima da vjerujem u Tebe, u “zgodno i nezgodno vrijeme”? Je li mi važnije što drugi misle o meni, a manje važno što ti misliš, Gospodine? Priznajem li te svojim Bogom ili te zatajim zbog straha da mi se drugi ne rugaju, da me ne smatraju konzervativnom, nepoučenom…? Znam li drugima posvjedočiti svoju vjeru i “obrazložiti razlog nade koja je u meni”? Znam li biti Marta do tvojih nogu, slušati te, razgovarati s tobom u molitvi? Imam li vremena za susret s tobom kod euharistijskog stola svake nedjelje? Ako imam djecu, idu li i ona redovito na svetu misu kako bi rasla “u mudrosti, dobi i milosti pred tobom i ljudima”? Rekao si da “što god učinimo jednom od najmanjih, tebi učinismo…” Ima li u mojemu srcu milosrđa i konkretne ljubavi za ljude u potrebi i siromaštvu? Jesam li u tome primjer dobrote i darežljivosti svojoj obitelji i bližnjima? Ohrabrujem li i podupirem li svojega supruga i članove obitelji u zajedništvu, te da rastemo i živimo u Božjoj ljubavi? II. Moj brak Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima donosi odlike bračne i obiteljske ljubavi: “Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.” Nastojim li iskreno da moja ljubav sve više raste i postaje sve sličnija ljubavi o kojoj govori sveti Pavao? U kojim sam područjima još posebno slaba? Mogu li danas, jednako kao i na dan svojega vjenčanja, izreći suprugu svoje da? Poštujem li supruga, njegove stavove, različitost mišljenja? Dogovaramo li se oko bitnih događaja i odluka za dobro našeg braka i obitelji? Donosimo li zajednički važne odluke? Poštujem li rad i brigu supruga za obitelj? Jesu li prevelika moja očekivanja? Jesu li ona usmjerena na bitno za skladan i kršćanski život? Planem li i naljutim li se brzo? Mogu li priznati kad pogriješim i zamoliti supruga za oproštenje? Prihvaćam li i poštujem članove suprugove obitelji, znajući da su oni vjenčanjem s njim postali i dio moje obitelji? Ako u nekim situacijama dođe do poteškoća i nerazumijevanja u našem bračnom životu, jesam li spremna potražiti stručnu pomoć i truditi se pronaći rješenje, te vjerovati da “ljubav nikad ne prestaje”. III. Moja djeca Čudo Božje i bračne ljubavi jest novi život, blagoslov koji supružnici primaju otvarajući se daru života. Jesam li s radošću i otvorenošću primila taj Božji dar – dijete, onako kako je to Bog htio? Trudim li se odgajati djecu u skladu s kršćanskom vjerom, u istinskim vrednotama, bez opterećenja i kompleksa “prema modernim stavovima liberalnog mišljenja” koji se nameću? Je li mi dobro moje djece na prvom mjestu, trudim li se biti dovoljno vremena u svakom danu sa svojom djecom za njihove potrebe? Učim li svoju djecu odgovornostima i obvezama u obiteljskom i društvenom životu? Odnosim li se prema svakom svojem djetetu pravedno, s ljubavlju i poštovanjem? Jesam li katkad bila gruba, nepravedna prema njima? Izgovaram li katkad grube i uvredljive riječi? Naglašavam li i ismijavam li neke njihove mane i nedostatke? Pokazujem li im ljubav i razumijevanje i kada pogriješe, te nastojim li im pomoći da krenu pravim putom, ili ih ostavljam da se “sami snalaze”? Jesam li ih katkad fizički kažnjavala? Brinem li se dovoljno za fizičko i emocionalno zdravlje svojega djeteta? Znam li poslušati savjet stručnih osoba? Poštujem li mišljenje i savjet učitelja, ako je mojem djetetu potrebna pomoć? Ostavljam li dovoljno prostora i slobode djeci da, kada odrastu, krenu slobodno živjeti svoj život, njegujući mudru izreku “biti dovoljno blizu, a opet dovoljno daleko”? IV. Zaštita života Čovjeku je urođeno da ide ususret životu, da bude njegov “poslužitelj”. Žena je prenositeljica toga dara života po Božjem stvarateljskom planu. A svaki život ostvaruje svoj smisao i svoju svrhu ljubeći, ljubeći život – svoj, onih koji su mu darovani, svojih bližnjih. I u tome želim danas napredovati u milosti i prihvatiti Božje oproštenje. Prihvaćam li samu sebe, onakvu kakva jesam u svojem fizičkom izgledu, svojim darovima i nedostatcima? Želim li biti kao netko drugi i ugrožavam li time svoje zdravlje? Trudim li se svojom blagošću, ali i odlučnim stavovima, zaštiti svakoga člana obitelji, posebice ako bi bio ugrožen od fizičkog i emocionalnog zlostavljanja? Živim li spolnost u skladu s naukom Crkve? Ako u braku nisam ostvarila majčinstvo, nastojim li u zajedničkom dogovoru sa suprugom pronaći način da naš bračni život ima puninu i na drugi način (posvojenjem djeteta, udomiteljskom ljubavlju i brigom, duhovnim majčinstvom…)? Je li moj život oslonjen na sklad između rada, molitve i odmora? Vodim li potrebnu brigu o svojem fizičkom, duševnom i duhovnom zdravlju? Oslanjam li se na pomoć stručnih osoba kada se pojave poteškoće? Dopuštam li da mi u životnim poteškoćama pomažu moji bližnji? V. Dom i svijet Sveti papa Ivan Pavao II. u Pismu ženama iz 1995. godine izrekao je višestruku zahvalu ženama u njihovim različitim ulogama, nadajući se novim i divnim očitovanjima ženskog “genija” u Crkvi i društvu u trećem tisućljeću. Dajući svoj vrijedan društveni doprinos u svijetu, žena i majka trudi se istodobno brinuti o skladu u svojem obiteljskom domu. Dom je posebno posvećeno mjesto obitelji, njemu se vraćamo srcem i mislima, bez obzira koliko on skroman bio. I što smo stariji, sve više razumijemo da su nam dani djetinjstva u obiteljskom domu bili odlučujući za odrastanje i kasniji život. Tim više uočavamo veliku odgovornost žene, majke za toplinu i nježnost obiteljskoga doma, za sklad i povjerenje, za trenutke radosti i zahvalnosti, nade i sigurnosti. I zato danas ispitujem svoju savjest: Trudim li se da moj suprug s radošću dolazi kući i da se u mojoj nazočnosti dobro osjeća? Trudim li se dovoljno da naš dom bude mjesto razgovora i povjerenja, molitve i slavlja, zajedničkih aktivnosti i igre, da bude otvoren za naše prijatelje i prijatelje naše djece? Jesu li mi stvari katkad važnije od osoba, od članova obitelji? Jesam li jamac sklada u svome domu i na svome radnom mjestu? Činim li svoj dom mjestom u kojem se svi članovi osjećaju sretno i ispunjeno? Ugrožavam li sigurnost svoje obitelji prekomjernim i nerazboritim trošenjem, robujući modnim trendovima ili kultu zdravlja i ljepote? Jesam li bila zavidna drugima na njihovu imetku, sposobnostima, dobrom izgledu, uspjehu, mužu ili čemu drugome? Je li mi moja karijera postala božanstvo? Poštujem li tuđu imovinu? Jesam li ukrala ili ukradeno prihvatila? Jesam li prevarila druge? Vraćam li posuđeno? Potičem li kulturu davanja u obitelji, podučavajući djecu da ne odvraćaju pogled od siromašnih i potrebitih? Prihvaćam li uvijek iznova obveze za “opće dobro” ili pretjerujem u “konzumaciji” vjerskih i duhovnih sadržaja, zanemarujući i zakidajući time supruga i djecu? VI. Ljubav i odgovornost Odgovornost je sastavnica ljubavi. Svako iskrivljavanje pojma ljubavi, “navijanje” za slobodu i pravo na ljubav, ako to nije u skladu s Božjim zakonom koji je vječan i nepromjenjiv za sve i za sva vremena, oduzima ljubavi njezinu moć. Već spomenuti Hvalospjev ili Himan ljubavi može se podijeliti na tri temeljna dijela: 1) Ljubav koja trpi, 2) Ljubav koja se raduje i 3) Ljubav koja štiti. Na tome tragu propitujem se: Radujem li se svojem bračnom zajedništvu u darivanju ljubavi svojem suprugu? Činim li to u skladu s naukom Katoličke Crkve? Živim li ozbiljno i vjerno obećanje dano u sakramentu ženidbe “ljubit ću te i poštivati u sve dane života svoga”? Razvijam li i njegujem svoju spolnost, svoju ženstvenost u skladu sa svojom savješću? Jesam li srcem i životom, riječima i stavovima, vjerna supruga, žena i majka? Pazim li na svoje riječi da njima ne omalovažavam ono najsvetije u drugima i sebi samoj? Ako sam prisiljena živjeti odvojenim bračnim životom, prihvaćam li to kao ljubav u trpljenju? VII. Iskrenost Isus je rekao: “Ja sam Put, Istina i Život.” Nema čovjeka koji ne bi želio biti sretan, ostvariti svoj život u punini. S vremenom naučimo da je to nemoguće ostvariti na tuđoj nevolji ili nesreći. Najbolje je slijediti Isusove riječi. On je Put! On je Istina koja nas uvodi u sretan i blagoslovljen Život. Danas te, Isuse, molim da me povedeš tim putem. Ja kao osoba, kao dragocjeno dijete Božje, ja kao žena, oslanjam li se na istinu u svagdašnjem životu? Usuđujem li se u javnom životu stati na stranu istine, ili štitim samo svoje interese? Na mojemu radnom mjestu ima li mjesta za evanđeosku istinu, ili se priklanjam masi bez obzira na savjest? Znam li čuvati tajne koje su dio moje obitelji i koje su mi povjerene da ih čuvam i ne povrijedim nekoga prepričavajući ih? Čuvam li se od ispraznog ogovaranja ili govora o drugima? Tražim li uvijek način da u ljubavi iskažem istinu koja bi mogla nekoga povrijediti? Nastojim li u dogovoru sa suprugom ne poticati djecu da se izvlače govorenjem neistine kada nešto nisu učinila ili su pogriješila? Ako su u obitelji svađe i nategnuti odnosi, iskorištavam li djecu da budu na mojoj strani, nagovarajući ih na zlo i mržnju prema nekom članu obitelji? OPROŠTENJE Ove smjernice predstavljaju pomoć ženama i majkama da sve više postaju onakve kakve ih Bog poziva da budu, pripremajući ih za primanje izvanrednih milosti po sakramentu ispovijedi. Bez obzira na to koliko su brojne ljudske slabosti i grijesi, Isus svakoga strpljivo čeka, u osobi svećenika, spreman dati svoje oproštenje, ohrabrenje i osnaženje. Kako je divno čuti riječi: “Gospodin ti je otpustio grijehe. Idi u miru.” Priređeno prema izvorniku Father’s Guide for Confession namijenjenog očevima u sklopu inicijative Fathers for Good Kolumbovih vitezova (Knights of Columbus) iz SAD-a Susretobitelji.hr | Bitno.net Ispit savjesti za očeve – Upitaj se, kakav si muž i otac Podijeli:
LEKCIJE IZ LISIEUXA Zašto je 100 godina nakon kanonizacije Mala Terezija i dalje mnogima omiljena svetica?
STRADALE ZBOG PIROTEHNIKE Vodički župnik o tragedijama na dalmatinskim svadbama: ‘Volio bih da ne moram ovo pisati…’
OTAC MATEJA PERIŠA Nenad Periš o traženju Boga nakon gubitka sina: Čuo sam glas koji mi se obratio, otada se sve promijenilo