Prečesto se nađem u situacijama s vlastitom djecom gdje jednostavno reagiram onako kako ne treba i na taj način utječem na njihovu osobnost i karakter, možda ostavljajući dugotrajne posljedice, a i ne znajući.

U mojih 8 godina roditeljstva, jedno je sigurno: djeca vide i čuju mnogo toga od roditelja i to usvajaju u svoje obrasce ponašanja. Zgrozim se kada vidim na svom djetetu refleksiju svoga lošeg ponašanja, reakcije kako ja reagiram.

Nakon toliko odslušanih podcasta i pročitanih knjiga o roditeljstvu i odgoju i motivaciji, na kraju najbolju lekciju oko odgoja djece naučio sam iz svojih mana. Ako si nervozan, bit će nervozni, ako ih ne slušaš, neće te slušati, ako vičeš na njih, oni će vikati na druge, itd.. shvatili ste.

Željeti biti dobar roditelj i biti konstantno svjestan svojih mana zbog jasne savjesti odgojene katoličkom vjerom, dvosjekli je mač. S jedne strane, imaš jasnoću gdje griješiš i ispovijed ti uvijek nudi novi početak, s druge strane kada pogriješiš, pad je bolan, razočaranje u sebe veće, kretanje ispočetka neizmjerno teško. Put križa ali samo su postaje padanja pod križem.

Pad je bolan iz razloga što kao roditelj mislim da ako uložim malo truda kroz par dana, da će mi se vratiti stostruko, da će promjena na djeci biti očita. I da, nekad je tako, ali kad dopustiš da te isprovociraju pa pukneš k’o kokica i taj “trud” zagori i vratiš se dva koraka unatrag dok si napravio jedan naprijed. Ali nema instant rješenja kod roditeljstva.

Da bi odgajao djecu, treba konstantno mijenjati sebe, a mijenjati sebe je mukotrpan posao. Umiranje sebi daje plodove, a umiranje sebi je svakodnevno. Zato je roditeljstvo kristoliko. Kao i brak. I zato nema instant rješenja ni za jedno ni za drugo. A kada se trudiš biti poput Krista, uzeti svoj križ svakodnevno, onda ćeš mijenjati sebe, a taj primjer će svijetliti tvojoj djeci i oni će cijeniti taj trud i možda ćeš ih odgojiti kako treba. Bar se ja nadam da hoću.

Ali instant rješenja nema.