ZA OČEVE

Evo zbog čega očevi snose ogromnu odgovornost za sliku koju djeca imaju o Bogu, Crkvi i autoritetu

Ako se ponašamo proizvoljno, nepravedno i nasilnički, ako dijete discipliniramo radi svojih vlastitih sebičnih ciljeva, ono će se brzo pobuniti. A ta djetetova pobuna možda se ne će zaustaviti samo na pobuni protiv roditeljskog autoriteta, nego se može pretvoriti u pobunu protiv svih autoriteta.

Foto: Shutterstock

Treba spomenuti ogromnu odgovornost koju mi kao očevi snosimo kada je u pitanju slika koju naša djeca imaju o Bogu, o Crkvi, o svakom autoritetu. Kako dijete može razumjeti pojam Božjeg očinstva punog ljubavi ako njegov vlastiti otac nema ljubavi? Kako dijete može shvatiti da se nebeskom Ocu može slobodno obratiti sa svojim problemima i nadama ako njegov zemaljski otac, koji živi s njim u istom domu, gleda na dijete kao na smetnju?

Zapamtimo da će način na koji kod kuće pokazujemo svoj autoritet u velikoj mjeri odrediti način na koji će dijete reagirati na svaki autoritet. Ako uopće ne iskazujemo autoritet, ako smo previše popustljivi, činimo svojoj djeci tešku nepravdu. Djeci je autoritet potreban. Ako ga ne nalaze kod kuće, tražit će ga na drugom mjestu: u starijim prijateljima, u televizijskim serijama, u društvu koje ih okružuje. Vrlo totalitarni vidovi supkulture mladih i maloljetničke bande više nego zorno pokazuju što se događa kada u našim obiteljima nedostaje autoriteta.

S druge strane, ako se ponašamo proizvoljno, nepravedno i nasilnički, ako dijete discipliniramo radi svojih vlastitih sebičnih ciljeva, ono će se brzo pobuniti. A ta djetetova pobuna možda se ne će zaustaviti samo na pobuni protiv roditeljskog autoriteta, nego se može pretvoriti u pobunu protiv svih autoriteta. U svakom slučaju, otac koji svoj autoritet iskazuje radi vlastitih sebičnih ciljeva – čija je svaka poduka negativna zapovijed ili zabrana – ubrzo otkriva da su mu vlastita djeca stranci.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Takva će djeca čekati da njihov otac ode iz kuće kako bi mogli živjeti malo slobodnije; strahovat će od svakog njegova dolaska kući, a kad odrastu – jedva će čekati da napuste dom. Ako ih otac nepošteno kažnjava, u ljutnji ili na način neprimjeren onome što su učinili, otkrit će da je njihova poslušnost prema njemu ukorijenjena u strahu, a njihovo poštovanje prema njemu bit će samo rezultat njegove nesmiljene sile. Njegov autoritet, njegova učenja, koja su u osnovi sebična, bit će poštivana samo dok je on tu da ih nametne.

Postupanje u svezi loših djela i kažnjavanja trebalo bi se ravnati prema Božjem postupanju s nama. Ako naša djeca učine nešto loše, možemo pokušati otkriti je li to pogrješno ponašanje namjerno, slučajno ili je prouzročeno željom da se napravi nešto dobro; je li djetetu žao, je li spremno tražiti izmirenje u slučaju dječje svađe i sl. Tada, pod pretpostavkom da je dijete učinilo nešto što zna da je loše, možemo posegnuti za nekom logičnom posljedicom koja je primjerena težini počinjenog.

Ponekad se može dopustiti djeci da po svojoj volji odaberu koje povlastice će se odreći – deserta, priče, gledanja televizijskog programa, džeparca i slično. No kada se ponovno uspostavi prava ravnoteža, dijete treba biti svjesno da je ponovno u dobrim odnosima sa svima koji ga okružuju. Dijete ne treba stalno gnjaviti s tim događajem, niti treba dopustiti drugoj djeci da ga zadirkuju zbog toga.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Clayton C. Barbeau “Glava obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 6. prosinca 2018.

Možda vam se svidi