UMJERENOST I VLADANJE SOBOM (3)

Roditelji, sve što se događa u vašem domu utječe na vašu djecu – na dobar ili loš način

Od samog početka, djeca su neumoljivi svjedoci života svojih roditelja. Vi to ne vidite, ali oni sude o svemu, a ponekad vas sude i u lošem svjetlu. Stoga, ono što se događa u domu utječe na vašu djecu, bilo dobro ili loše.

Foto: www.uhdwallpapers.org

„Uzdržljivost čini dušu trijeznom, skromnom, punom razumijevanja. Ona njeguje prirodan osjećaj rezerviranosti koji je svima privlačan jer označava inteligentnu samokontrolu.“[1] Sv. Josemaria ovdje sažima plodove uzdržljivosti i stavlja ih u odnos prema posebnoj kreposti, rezerviranosti, koja čini dio pristojnosti i čednosti. „Čednost“ i „pristojnost“ sastavni su dijelovi kreposti uzdržljivosti[2] budući je drugo područje ove kreposti upravo umjerenost spolnog nagona. „Skromnost štiti otajstvo osobe i njezinu ljubav. Ona potiče strpljenje i umjerenost u ljubavnim odnosima; ona zahtijeva da uvjeti za potpuno predanje muškarca i žene jedno drugome budu ispunjeni. Čednost je pristojnost. Ona nadahnjuje izbor vlastite odjeće. Ona čuva šutnju ili rezerviranost kada postoji očigledan rizik od nezdrave znatiželje. Ona je diskretna.“[3]

Ako su adolescenti jačali svoju volju od djetinjstva, kada za to dođe vrijeme imat će prirodne rezerve koje će im pomoći u pravilnom shvaćanju spolnosti na uistinu ljudski način. Ali važno je da otac, u slučaju sinova, i majka, u slučaju kćeri, uspiju zadobiti njihovo povjerenje kako bi im mogli objasniti ljepotu ljudske ljubavi kada je djeca budu mogli shvatiti. Kao što je sv. Josemaria savjetovao: „Otac treba postati prijatelj svojih sinova. Nema izbora nego uložiti potreban trud za to postići. Ako Otac nije s njim razgovarao, doći će vrijeme kada će dječak početi pitati o podrijetlu života sa znatiželjom koja je dijelom razumljiva, a dijelom nezdrava. Pitat će besramnog prijatelja, a zatim će gledati na svoje roditelje s gađenjem.“

„Ali ako bdijete nad njim od ranog djetinjstva, znat ćete kada stigne vrijeme za plemenito mu objasniti, nakon zazivanja Boga, činjenice života. Ako to napravite, dječak će otići zagrliti svoju majku jer je bila tako dobra. Poljubit će vas i reći, ‘koliko je Bog dobar što je dao mojim roditeljima da sudjeluju u njegovoj stvaralačkoj moći.’ Neće izreći to na taj način jer ne zna dovoljno, ali osjetit će to. I onda će misliti da ljubav nije nešto prljavo već nešto sveto.“[4]Ovo će biti lakše ako ne izbjegavamo pitanja koja djeca prirodno postavljaju i odgovaramo im u skladu s njihovim mogućnostima shvaćanja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovdje također, kao i u slučaju uzdrljivosti za vrijeme obroka, pokazuje se ključnost davanja primjera. Same riječi nisu dovoljne; trebamo svojim djelima pokazati da „nije prikladno gledati ono što nije prikladno željeti“,[5]i da budemo budni tako da sve u našem domu ima ton koji je postojao u domu u Nazaretu.

Široko rasprostranjena trivijalizacija ljudske spolnosti čini važnim obratiti posebnu pozornost na televiziju, internet, knjige i videoigrice. Ne radi se o pitanju poticanja „sumnjičavog straha“ prema medijima, već korištenja istih kao obrazovnih prilika, učeći djecu kako ih koristiti pozitivno i kritički. Ne smijemo se bojati odbaciti ono što ranjava dušu ili prenosi iskrivljen pogled na ljudsku osobu. „Od samog početka, djeca su neumoljivi svjedoci života svojih roditelja. Vi to ne vidite, ali oni sude o svemu, a ponekad vas sude i u lošem svjetlu. Stoga, ono što se događa u domu utječe na vašu djecu, bilo dobro ili loše.“[6]

Ako djeca vide svoje roditelje kako mijenjaju televizijski program kada se nešto neprikladno pojavi na vijestima ili neka scena u filmovima, ako tijekom oglasa smanje ton; ako shvate da se njihovi roditelji marljivo raspituju o moralnom sadržaju filma ili knjige prije nego ih pogledaju odnosno pročitaju, time im se prenosi vrijednost čistoće. Ako vide da njihovi roditelji, ili učitelji, odbijaju gledati uvredljive reklamne plakate na ulici, ili ih uče kako činiti djela zadovoljštine u tim slučajevima, tada će djeca primiti k srcu veliku vrijednost čistoće srca i potrebu za čuvanjem ove kreposti koja se reflektira u obiteljskoj atmosferi. „Učiti djecu i adolescente skromnosti znači u njima buditi poštovanje prema ljudskoj osobi.“[7]

Ipak, pažljivost s obzirom na moralno okruženje kojem je osoba izložena nije, ispravno govoreći, obrazovanje u uzdržljivosti. Ona jest nezamjenjivi uvjet za kršćanski život, ali krepost uzdržljivosti se ne izgrađuje „izbjegavanjem zla,“ što je svakako nužno za život milosti. Radije, ona je pitanje određivanja mjere zadovoljstvima koja su u principu sama po sebi dobra. Stoga je još važnije učiti djecu kako uzdržljivo koristiti sva dostupna sredstva i alate.

Neselektivno gledanje televizora, čak i kao obitelj, može za posljedicu imati rastakanje obiteljskog okruženja. Još bi bilo i gore da svaka prostorija ima vlastiti televizor te da se svaka osoba „zatvori“ kako bi gledala omiljeni program. Nešto slično bi se moglo reći i o neselektivnom, a ponekad i kompulzivnom, korištenju mobilnih uređaja ili računala.

Kao i u svemu, prikladna upotreba ovih sredstava od strane roditelja i odgajatelja djecu uči činiti isto. Ako roditelji provode sate ispred televizora gledajući „što god je na programu,“ ne samo da svojoj djeci pružaju loš primjer, već to može dovesti i do zapostavljanja djece koja vide svoje roditelje kako više pažnje pridaju strancima nego njima. Vrijedi prisjetiti se da, budući je uzdržljivost gospodstvo nad samim sobom, „nema većeg gospodstva nego sebe učiniti slugom svih duša! Ovo je način kako zadobiti najveće časti, i na zemlji i na nebu.“[8]

Uzdržljivost nam omogućuje usmjeriti svoje srce i svoju energiju u služenje svome bližnjemu; u ljubav, ključ istinske sreće. Sv. Augustin, koji se u vlastitom životu trebao s tolikom odlučnošću boriti protiv privlačnosti neuzdržljivosti, piše: „Razmotrimo uzdržljivost, koja nam obećava čistoću i cjelovitost u ljubavi koja nas sjedinjuje s Bogom. Njezina uloga je obuzdati i umiriti strasti koje teže okrenuti nas od Božjih zakona i njegove dobrote, to jest, od sreće. Jer tu je prebivalište Istine i mi smo u razmatranju i bliskom prianjaju uz nju zasigurno sretni; dok odlazeći od nje postajemo upetljani u velike pogreške i tuge.“[9]

J. M. Martin i J. de la Vega

Izvor: Opus Dei

Više o ovoj temi:

Sveti Josemaria Escriva: Kako naučiti reći ‘ne’ (1)

Kako adolescentima usaditi krepost umjerenosti i vladanja sobom (2)


[1] Sv. Josemaria, Prijatelji Božji, 84.

[2] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2521.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

[3] Katekizam Katoličke Crkve, 2522.

[4] Sv. Josemaria, Druženje u srednjoj školi Enxomil (Oporto)31. listopada 1972.

[5] Sv. Grgur Veliki, Moralia, 21.

[6] Sv. Josemaria, Druženje u Pozoalbero (Jerez de la Frontera)12. studenog 1972.

[7] Katekizam Katoličke Crkve, 2524.

[8] Sv. Josemaria, Kovačnica, br. 1045.

[9] Sv. Augustin, Moral Katoličke Crkve, p. 19.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 4. veljače 2017.

Možda vam se svidi