Foto: Shutterstock.com

Trebala sam biti iscrpljena, ali nisam bila.

Trebala sam spavati, ali nisam mogla.

Samo sam htjela gledati svoju novorođenu djevojčicu, čudo od 3600 grama imenom Ella. Stigla je na svijet oko ponoći, u porodu koji je trajao 18 sati. Kada smo se smjestile u bolničku sobu, okolina je zbog doba noći bila tiha i zamračena, a ja sam uživala u trenucima sa svojom djevojčicom. Medicinska sestra bila je otišla po neke potrepštine, a moj muž je otišao nešto pojesti. Ja sam za to vrijeme prolazila značajan preobražaj.

Promatrala sam Ellu s obožavanjem, proučavala joj lice, pamtila njegove crte i mislila kako bih je htjela tako promatrati cijele noći, svake noći. Kada su nam se pogledi susreli, ona me je netremice gledala. To nije bilo upoznavanje, nego nešto poput ponovnoga sastanka starih prijateljica koje su već dobro poznavale i razumjele jedna drugu. Ako sam ikada propitivala svoje postojanje, pitala se što sam dobro dodala ovome svijetu, sada sam imala odgovor. 

Taj anđeo s neba bio je ovdje zbog mene. Bog me je izabrao da je odgajam. U meni je rastao plimni val ljubavi, tako snažan i intenzivan da sam jedva mogla disati. U tom sam trenutku shvatila nešto – ovo sićušno biće u meni budi tolike nove osjećaje, jednostavno mora biti posebna.

Ondje i tada se moj život podijelio na dva dijela: prije i poslije.

Prije nego što sam postala majkom, već sam iskusila ljubav, u mnogim oblicima. Davala sam je i primala, dajući više kada bi se netko prema meni dobro odnosio, a manje kada bi me povrijedio.

No ono što sam osjećala za Ellu bilo je posve jednostrano i nemoguće za izmjeriti. Moj instinkt da štitim vlastito srce je nestao, i zamijenio ga je poriv da je štitim. Ona me nikada neće voljeti onako kako ja volim nju, ali nije mi bilo stalo. U tome je zapravo i bila ljepota cijele situacije.

U dobi od 30 godina ja sam htjela biti spašena od svoje sebičnosti. Htjela sam da mi majčinstvo pomogne odrasti i sazreti. Dok sam držala Ellu u naručju, shvatila sam koncept bezuvjetne ljubavi. U par trenutaka ona mi je ukrala srce kao nitko prije nje. Voljela sam je ne zbog toga što je učinila, ili što bi mogla učiniti, nego jednostavno jer postoji.

To je bilo dovoljno.

Ella idućeg mjeseca navršava 17 godina, što znači da ja obilježavam skoro dva desetljeća majčinstva. Njezino rođenje bilo je najbolji dan mojega života, ne kao da Ellu volim više od njezinih sestara, nego zato što je ona ta koja me je učinila majkom. Ona je promijenila sve – uz nju sam, tako reći, počela plivati bez pomoći, plivati u dubinama ljubavi.

Bila sam nervozna i prestrašena, ali nekako sam znala kako da postupam. Nekako sam razumjela vezu između svih koji se nalaze u dubinama, gdje je ostajanje na površini svima zajednička borba. Činilo mi se da više nemam kontrole nad svojim životom, a istovremeno sam se osjećala tako slobodnom. Sigurnost sam zamijenila opasnom zonom, mjestom gdje moje noge više nikada neće dotaknuti suho tlo. Zašto bih to učinila? Zašto bih riskirala utapanje?

Reći ću vam zašto – zato što život počinje u dubini. Meni je trebalo da me dijete natjera da tamo uskočim. Ellino rođenje za mene je bilo poput drugoga rođenja, druga prilika da s manje zadrški prihvatim život. Ella me je emocionalno ogolila, širom otvorila moje srce i tako oslobodila osjećaje za koje nisam ni znala da postoje. Nikada više neću moći ukrotiti svoje osjećaje, jer sam se pridružila svim onim ženama koje radosti i boli ovoga svijeta proživljavaju na dubljoj, duhovnijoj razini.

Tada sam i dalje voljela prisjećati se dana u plićaku, sjećati se kako je život tada bio bezbrižan, ali nisam se htjela vratiti na to. U dubini sam oživjela, i htjela sam to do kraja doživjeti. Život prije Elle možda je bio lakši, ali nije bio ispunjen, nije bio potpun. Povratak na staro više me nije mogao zadovoljiti, jer kada jednom iskusite dubine, plićak više nije isti.

I zato zahvaljujem svojoj prelijepoj, ljubaznoj i dosjetljivoj kćeri što mi je pružila to iskustvo. Zahvaljujem joj što je bila strpljiva sa mnom dok učim nove postupke u svakoj fazi roditeljstva. Više od svega zahvaljujem Elli za njezino suosjećanje prema drugima. S njom u svemiru imam vjere u budućnost, jer znam da će je ona učiniti boljom.

Volim te, draga Ella, ne zbog toga što si učinila ili što bi mogla učiniti sa svim svojim talentima, nego zato što postojiš. To je bilo dovoljno kada si se rodila, a dovoljno je i sada. Gledati te kako rasteš i cvjetaš u svakome smislu za mene je, kao tvoju ponosnu i uvijek zadivljenu majku, dar za koji sam neizmjerno zahvalna.

Kari Kampakis

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Kari Kampakis je spisateljica, predavačica i blogerica iz Birminghama, Alabame. Majka je četiriju kćeri. Njezine dvije knjige za tinejdžerice Liked: Whose Approval Are You Living For?10 Ultimate Truths Girls Should Know koriste se u studijama diljem zemlje. Više o autorici možete pronaći na stranici www.karikampakis.com.