„Moja mi je kći rekla da si moram naći vlastiti život“, rekla mi je jedna prijateljica. Nasmijale smo se tome jer joj je kći tek u šestom razredu.

Poput mnoge djece njezinih godina, ona se odvaja od svoje obitelji. Želi više vremena s prijateljicama. Jako voli svoju mamu, ali istovremeno je uzbuđena zbog svoje novopronađene neovisnosti.

Vrlo vjerojatno ste imali bogat i zanimljiv život prije nego što ste dobili djecu. Imali ste strasti, interese i energiju da petkom navečer ostanete budni kasnije od 10 sati.

No kada ste dobili dijete, vaši su se prioriteti promijenili. Bili ste savršeno zadovoljni u svojem obiteljskom gnijezdu, diveći se svojemu malome čudu. Kako je dijete odrastalo – a naročito ako se rađalo još djece – život je postao poput cirkusa. Bilo je dana kada vam je jedini cilj bilo preživljavanje. Neke ste stvari morali zanemariti kako biste sačuvali energiju. Žrtvovali ste stvari kako biste napravili prostora za svoj novi poziv.

Kako su djeca prelazila u više razrede osnovne škole i postajala tinejdžeri, vi ste postali dvostruko zaposleniji. Svako je dijete trebalo biti na nekome drugome mjestu u isto vrijeme: na plesnome natjecanju, treningu bejzbola, rođendanskoj zabavi, kod prijateljice, na nekom obaveznome sastanku. Više nije bilo onih lijepih dana kada je cijela obitelj imala isti raspored, i kada ste mogli cijelu ekipu jednostavno odvesti u park ili na igru kod nekoga prijatelja, i to bi bilo to.

Ne žalim ni trenutka vremena koje sam provela sa svojom djecom ili što sam ga uložila u njihove živote. Kada se osvrnem, tako mi je drago što smo moj muž i ja odlučili da nam obitelj bude prioritet.

No s vremenom sam shvatila koliko današnja kultura maksimalno predanoga roditeljstva zna otići do nezdravih ekstrema. Odlično je biti uključen u život svojega djeteta (previše roditeljske uključenosti definitivno je bolje nego premalo), ali pretjerivanje može stvoriti neravnotežu u životima nas kao odraslih osoba.

Nekako smo postali naraštaj roditelja kojima se život vrti oko njihove djece – često na štetu nas samih, naših brakova i cijele obitelji.

Dr. Madeline Levine raspravlja o toj dinamici u svojoj knjizi Teach Your Children Well („Dobro poučite svoju djecu“):

„U tolikoj se mjeri uključimo i posvetimo se aktivnostima svoje djece, nauštrb svojih odnosa s drugim odraslim osobama i svojega vlastitoga trajnog razvoja. Smanjivanje kruga u kojem se kreće naš život čini nas sve ovisnijima o svojoj djeci kako bismo imali osjećaj smisla i postignuća.“

To je moćan odlomak. Mislim da je jedan od razloga zašto vidimo toliko stresa među djecom i očaja među roditeljima taj što naša djeca osjećaju težinu svih pritisaka i očekivanja kada se mi oslanjamo na njih da nas učine sretnima, a osjećamo se iznevjerenima ako stvari ne ispadnu kako smo planirali.

Kada mi svoju djecu učinimo svojim najvećim izvorom radosti, ona moraju nositi bremena koja ne bi trebala nositi.

Bog želi da Isus bude najveći izvor naše radosti. On nas je stvorio da budemo roditelji usredotočeni na Krista, a ne isključivo na svoju djecu. S Isusom kao središtem svojega svemira možemo imati i druge nade osim svoje djece. Možemo proširiti krug svojih života kao odraslih osoba, definirajući sebe u prvome redu kao dijete Božje.

Biti roditelj je važno, ali svi smo mi mnogo više od roditelja. A kako Sissy Goff ističe u svojoj knjizi Intentional Parenting („Svrhovito roditeljstvo“), dobro je da vas djeca vide kao roditelja koji ima više strana:

„Da, vaše je srce blisko povezano sa srcem vašega djeteta, ali vi ste i dalje vi, i vaša djeca trebaju da vi budete vi. Trebaju znati da imate i druge nade osim njih. A u konačnici, svaka prava nada proizlazi iz činjenice da je Bog ulio svoju ljubav u naša srca – i u njihova.“

Kako su moja djeca postajala tinejdžeri, počela se odvajati od obitelji i provoditi više vremena s prijateljima, shvatila sam da mi se život vrtio oko njih. Moj je instinkt bio da ih ne puštam, da vratim na mjesto svoje središte gravitacije, ali to ih je samo odgurivalo. Trebalo im je prostora, i kako sam im davala prostora, oni su mi se počeli vraćati po svojemu vlastitome izboru. Nisam morala forsirati povezanost.

Naučila sam da je roditeljstvo starije djece poput dežurstva – ne trebaju nas cijelo vrijeme, ali kada nas trebaju, žele da budemo negdje blizu i dostupni. Možemo biti dostupni, a istovremeno se povlačiti, malo-pomalo se odvajajući od njihova svijeta, i pronaći nove načine da proširimo svoj svijet.

Otkrila sam da je zabavno izvući stare strasti iz zapećka. Dobro je za dušu ulagati u druge stvari koje vas čine radosnima – poput svojega braka, svojih prijateljstava, svojega zdravlja, duhovnoga rasta, i novih hobija/interesa (ja sam nedavno otkrila pilates) – i pustiti da naša djeca vide jednu radost u nama koja ne ovisi o njima.

Zdravi odnosi ostavljaju svima prostora za disanje, a lakše je svojoj djeci koja odrastaju dati prostora za disanje kada imamo dodatne izvore radosti. U konačnici naša radost počinje s Kristom. Ona počinje s pronalaskom svojeg identiteta i svrhe uz Njega. To nije norma u kulturi usredotočenoj na djecu, ali je to cilj oko kojega se vrijedi truditi kako bismo mogli postati odrasle osobe s više strana, koje dobro vole svoju djecu, a istovremeno ih uče o nadi koja je mnogo, mnogo veća od njih.

Kari Kampakis

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Kari Kampakis je spisateljica, predavačica i blogerica iz Birminghama, Alabame. Majka je četiriju kćeri. Njezine dvije knjige za tinejdžerice Liked: Whose Approval Are You Living For? i 10 Ultimate Truths Girls Should Know koriste se u studijama diljem zemlje. Više o autorici možete pronaći na stranici www.karikampakis.com.