Djeca nisu nikakav posjed kojim bi čovjek upravljao kao posjednik, nego su dar kojega čovjek tetoši i miluje. Djeca su najvažniji gosti svojih roditelja. Oni ulaze u prostor koji je za njih stvoren: u kojemu se osjećaju kod kuće, zadržavaju se neko vrijeme u tom obiteljskom prostoru – petnaest, dvadeset ili dvadesetipet godina – a onda se rastaju od roditelja i nastavljaju tražiti vlastiti put, stvarati vlastiti prostor za sebe i svoju obitelj.

Iako roditelji govore o “našem sinu” i “našoj kćeri”, djeca ipak ne pripadaju njima. Roditelji moraju svoju djecu dobro poznavati, otkriti sve njihove dobre i slabe strane, pomoći im na putu do zrelosti i odgovornosti, kako bi kasnije u životu mogli iznositi vlastite odluke.

Najveći dar što ga roditelji mogu pokloniti svojoj djeci jest uzajamna ljubav. Tom ljubavlju oni stvaraju prostor u kojemu njihova djeca mogu bez straha odrastati, mogu razvijati pouzdanje u sebe i pronaći put do slobode, put koji će ih odvesti iz roditeljskog doma dalje u stvaranje vlastitog životnog prostora.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Blagotvorna riječ za svaki dan”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.