Pitanje koje nam često postavljaju: Kako rješavamo konflikte u obitelji sa šestero djece? Evo naših osnovnih načela.

Na Instagramu često vidite našu djecu nasmijanu, strpljivu, punu poštovanja i ljubaznu, vrlo samostalnu u igri. Naravno da su i ti trenuci dio naše obiteljske stvarnosti. Ali naša su sasvim normalna djeca koja se, kao i mnoga druga – svađaju (zašto ne prikazujem njihove krize, svađe, plač na društvenim mrežama pisat ću ti drugom prilikom).

Spriječi ljubomoru

Postoje situacije u kojima sukobi između braće i sestara proizlaze iz ljubomore. U našoj obitelji to nije slučaj (imamo mi svoje borbe, bez brige!), ali znam za primjere obitelji oko nas.

Nakon svake nove bebe posebno sam se trudila oko izbjegavanja ljubomore među djecom, a ovo su “tajne” koje sam koristila:

  • Prvih mjesec do dva nakon rođenja najmlađeg člana sva bi djeca boravila sa mnom, odnosno ne bi pohađali vrtić kako bi skupa prošli adaptaciju na novu bebu. To je bilo napornije za mene, naravno, ali izbjeglo nam je puno kriza, tantruma i nepoželjnog ponašanja starije djece.
  • Uključivala sam ih u pripremu tijekom trudnoće – bebu u trbuhu smo ljubili, pozdravljali, pjevali joj, gledali kako se miče, itd. U sadašnjoj trudnoći povela sam svih petero na veliki screen ultrazvuk i ne znam zašto to nisam ranije napravila!
  • Nakon poroda uključila bi ih što više: pri mijenjanju pelena, ostavljala sam ih “nasamo” s bebom (uz moj nadzor), činila sve da se osjećaju važnima. Umjesto “nemoj bebi raditi ovo ili ono” koristila bih pozitivne rečenice kao “beba voli kad je mazimo po glavi i po rukama” ili “beba voli kad razgovara s tobom”.
  • Pazila sam da zadržimo naše male trenutke 1 na 1 – to je i danas ponekad planirani izlazak, ali puno češće je to zajedničko čitanje knjige, maženje na kauču, “slučajni” zagrljaj u hodniku, slušanje i gledanje u oči, neočekivan poziv na igru (“Gabriel, želiš se igrati sa mnom UNO?”), kratka kava s velikim curama.

5 alata za “bolje” svađe u obitelji

1) Nemoj prisiljavati djecu na dijeljenje igračaka

Mislim da postoji velika zabuna među roditeljima o ovome: prisiljavanje djeteta da dijeli igračke ne uči ga velikodušnosti, već zaštitničkom ponašanju prema svojim stvarima. Predlažem ti radije ovo: uči svoju djecu od malena da se izmjenjuju u korištenju igračaka. Dok se jedan igra s igračkom, drugi – koji želi istu – čeka svoj red. To promiče poštovanje prema igri kao osobnom radu djeteta, kao i vježbanje vrline strpljivosti.

Jeste li znali da u Montessori školi nema duplih materijala, već svako dijete može uzeti materijal s police, koristiti ga koliko god želi i tek nakon što ga vraća na policu on je dostupan drugom djetetu? Kao u Montessori školi tako i kod nas doma, ne kupujemo duple knjige i igračke. Svađaju li se naša djeca oko ovog “čekanja”? Naravno! Ali kao i sve oko odgoja, i ovo zahtijeva dosljednost i postepeno usvajanje.

U našoj kući nema igračaka koje su samo nečije – osim u slučaju osobnih stvari (npr. kad si kupe nešto “svojom ušteđevinom” to tretiramo kao “privatno vlasništvo”).

Pravila oko igračaka su sljedeća:

  1. Igra je posao i ako se vaš brat ili sestra igra, pričekaj da završi,
  2. Brat ili sestra imaju se pravo igrati koliko god dugo žele,
  3. Igra je gotova kad se igračka vraća na policu,
  4. Drugi brat/sestra može uzeti strpljivo očekivanu igračku koliko god želi.

2) Imaj povjerenja u djecu

Kad se naša djeca svađaju, nastojim što manje intervenirati, najmanje koliko je potrebno. Ako mi se netko dođe žaliti, kažem: “Vjerujem da to možete sami raspraviti. Jesi li pokušala pitati na lijep način? Možeš li se drugačije izraziti?”

Ako je svađa eskalirala do nasilja, fizički interveniram, pokušam ih smiriti, nekad im kažem da dišemo zajedno (to ih često nasmije, a ponekad naživcira). U slučaju eskalacije koristim dva alata: posredovanje i “mjesto za mirenje”.

3) Budi posrednik, a ne sudac

Kada interveniram, ja sam posrednik, a ne sudac. S obzirom da nisam vidjela situaciju i ne mogu biti pravedna, ne zauzimam strane i ne odlučujem tko je u pravu. Ponekad oni sami traže od mene da budem sudac jer “u školi učiteljica zauzme strane” ili “u školi se uvijek mora saznati tko je kriv”. Na to im kažem – što i duboko u sebi vjerujem – da ja ne mogu zauzeti strane u situaciji koju nisam vidjela.

Tada jedno drugom postavljam pitanja: što se dogodilo (analiza), kako se osjećaš (emocije), što misliš kako se drugi osjeća (empatija), što je pravedno (vrlina), kako bismo mogli to riješiti (rješavanje problema), što možeš napraviti kako bi nadoknadio povredu (oprost ili zagrljaj)?

Predlažem, ali ne prisiljavam ih da kažu “oprosti” ili da zagrle (svoga suparnika), jer vjerujem da: 1. to je kontraproduktivno (nitko ne želi neiskren “oprosti” ili zagrljaj); i 2. da oduzima riječi oprosti njeno vrijednosno značenje. Tražiti oprost nije rutina, to je stav srca osobe kojoj je stvarno žao.

4) Fizičko nasilje

Ako udarate svoju djecu ili ste jedan od onih koji povremeno udaraju, prestanite. Ako svoju djecu udaramo kako bismo ih “odgojili”, kako možemo očekivati da oni neće “batinati” svoju braću i sestre da bi njih “odgajali”?

Dakle, što činim kada dignu ruke jedno na drugo?

  • Pokušam se smiriti jer djeca trebaju smirenog posrednika (nakon što sam ih razdvojila, ponekad stanem i samo dišem)
  • Ponavljam baš čvrsto, uvijek i istim naglaskom: “Nasilje je zabranjeno u našoj kući” ili “Što možete učiniti umjesto da udarate?” ili “Kad osjetiš bijes u rukama kako to možeš zaustaviti?” ili “Što možeš učiniti da se iskupiš za udarac?”
  • Za malu djecu je ponekad dovoljno reći: “Vidim da si ljut, ne mogu dopustiti da udariš brata.”

Interveniranje na fizičko nasilje mi najteže pada u roditeljstvu, ne ostajem smirena koliko bih htjela, ali srećom ne događa se često, a s godinama sam naučila imati strpljenja sama sa sobom. Ponekad nakon moje burne reakcije, prolazim u glavi kroz prošlu situaciju i zamišljam svoju najbolju reakciju – kao da vježbam za buduće scenarije. To je moj način učenja.

5) Stol mira

Posredovati možeš bilo gdje, ali ponekad pomaže imati određeni kutak kod kuće. U Montessori školi koristi se stol mira – mali stol s dvije ili tri stolice (ili namjenska prostirka u kutu) gdje se sastajete nakon svađe. Odrasla osoba je posrednik i postavlja pitanja, a djeca naizmjence govore. Mi nemamo taj posebni kutak u kući, ali ih zato pozovem da se povučemo ili povuku na neko mirno mjesto kako bismo mogli razgovarati.

Više o stolu mira možeš pročitati ovdje.

Svađe kao trenuci učenja

Ne zaboravite da su svađe trenuci učenja! Često kad ne interveniramo, svađa nestaje sama od sebe. Naši Gabriel i Larissa (11 i 9 godina) “zakače” se na minutu, a sljedeći trenutak već se čini kao da ništa nije bilo. Ako je i kod tebe tako, znači da je ta svađa, nama odraslima toliko “iritantna”, bila njihovo učenje rješavanja konflikta.

Nekad razmišljam o svađama kao o plaču bebe – što si ti nervozniji u reakciji, beba će glasnije plakati. Čim naučiš kako pravilno reagirati na bebin plač, beba će se prije smiriti.

Izvor: Zapi