Gledam koliko stranaca kilometrima nosi bicikle zakačene na automobilima da bi uz našu obalu vozili. I koliko se truda ulaže da se do mora dođe i malo mora vidi. I koliko je izuma stvoreno da vuku sve te silne ležaljke i madrace i rekvizite za more. Pa i pjesma pjeva: “Život krade, more vrati”. Jednom prilikom posjetila sam otok preko puta Poreča i vidjela onaj spoj mora i neba, a okolo ništa. Zastala sam na trenutak i nigdje nije bilo ničega drugoga u blizini. Gledaš kao u beskraj i kušaš na tren nešto poput strahopoštovanja. Pred stvorenim, pred Bogom na kojeg te ova scena podsjeća.

Od kada sam roditelj više cijenim more i pitam se zašto je more toliko sveta stvar. Razmišljam što more ljudima znači i zašto ih odmara i zašto su svu godišnju ušteđevinu kadri ostaviti baš tu.

Ono je nedokučivo, ne vidiš mu kraj i slika je Boga koji je ovom svijetu toliko potreban. Jer sve nam je već poznato i blizu, dodirljivo, dokučivo i već smo vidjeli sto je čovjek sve kadar stvoriti. Naš je duh željan nebeskoga jer smo nebeska bića i hrana nam je i duhovna. Čovjek uz more odmara svoju dušu i ono od čega je satkan i potrebno mu je vidjeti da ne nadilazi svijet. More je test za vidjeti jesmo li ponizni i znamo li se još diviti.

More pokazuje i kakav je Bog. Toliko naših grijeha ne može uprljati njegovu ljepotu. Toliko naših stranputica izgubit će se neprimjetno u njegovoj veličini i beskraju.

Mnogi su hrabri za ulazak u more skočivši, no češći je spori ulazak koji nije uvijek ugodan i na prvu je hladan. No samo kad uđeš i kreneš plivati i kretati se, postaje toplije i sve ugodnije. Isto je ponekad i s Božjom prisutnošću. Mnogo puta zastajkujemo približiti joj se, no vježbanjem ulaženja u nju vidimo kako nam je lijepo u njoj bivati i kretati se.

More ozdravlja, vele. Kad se porežeš ili imaš bilo kakvu ranu, od malena te uče da more zacjeljuje brže. Naše je biće prepuno ogrebotina koje Gospodnja ljubav iscjeljuje, dotiče i iako ponekad peče kao sol na rani, bivamo sve lakši i radosniji.

U more još uvijek mogu svi. Ljudi još nisu negdje postavili nikakve automate s brojevima ili nešto nalik kućicama na Lučkom. Još prima bolesne i zdrave, hrome i slabe, bogate i siromašne. Baš kao Božja ljubav koja ne pravi razlike i prihvaća sve i ljubi redom sve.

Susrela sam ovo ljeto i jednu od onih plaža s najmekšim pijeskom na kojem trčiš i skačeš od sreće jer je mekan kao jastuk i možeš prstima pisati po njemu. I što god napišeš, zapljusnut će voda i nestat će. A na drugoj plaži s kamenčićima našla sam jedan kamen na kojem je nekad netko napisao poruku, vjerojatno nekim crnim vodootpornim flomasterom i pokušao ostaviti trag kojeg ni more neće izbrisati. More uči da neki životni tragovi mogu i očito s razlogom trebaju nestati kao na pijesku, a neke možemo usjeći kao neizbrisiv životni pečat.

More ništa ne oduzima, samo ti daje, baš kao i Bog. Odmor i počinak, ozdravljenje i radost. Pa i kad sam jednom uspavala svoje čedo i bila željna barem malo leći, jedno mi je plivanje imalo učinak odmora više od bilo kojeg sna.

Ako ovog ljeta budeš blagoslovljen biti barem malo uz more, pronađi još koju lekciju koju samo more može dati. Posebno ako se budeš morao igrati duže u plićaku s kamenčićima i grabljama i kanticama misleći da nikad nećeš više imati vremena za razmatranja, onda posebno. I ako te bude ražalostilo ako nemaš više priliku čitati mnoge debele knjige na ležaljci uz more. More, baš kao i Bog nikad ne uskraćuje darovati ti koju lekciju od koje će živjeti tvoja duša. Kao i jednim zvukom pljuska vode o stijenu, kadro je zapljusnuti naše ustajalosti i naučiti nas da od sada možemo razmatrati uvijek i stalno.