Danas svi govore o potrebi razgovora u obitelji, ali čini se da je to složeno pitanje. Problem je ustvari jednostavan. Roditelji promatraju disciplinu u odgoju djece kao dvojbu između strogosti li blagosti, nepokolebljivosti ili popustljivosti, autoritarnosti ili permisivnosti. Na taj način postavljaju svoje odnose prema djeci u stilu borbe za vlast, kao sukob dviju volja, bitku u kojoj ćemo vidjeti tko će pobijediti, ukratko kao ratno stanje.

“Nije mi važno što ona misli! Moja kći neće nikada obući minisuknju. U tome neću nikad popustiti”, tvrdi jedan otac spreman za bitku.

Djeca sa svoje strane reagiraju jednako, samo obrnutom slikom, i svoje odnose s roditeljima doživljavaju kao borbu u kojoj će sigurno biti i pobjednika i poraženih.

Nedostaci takve vrste odnosa su značajni. Kad roditelji svoje odluke nameću snagom autoriteta, djeca to loše podnose, bune se, skupljaju u sebi mržnju, zatvaraju se i bježe. Ako “pobijede” djeca, stvari budu još gore: obično postanu nasilnici, neobuzdani, osorni, grubi, neodgojeni i egoisti, tipična zločesta i antipatična mladež kakve je posvuda u svijetu. Na to roditelji “gubitnici” postaju gnjevni i nemirne savjesti.

Šest etapa metode ‘bez gubitnika’

Postoji, naprotiv, treća mogućnost: ona u kojoj “nitko ne gubi”. Američki psiholog Thomas Gordon zove je metodom bez gubitnika. To je oblik “dogovora” u kojem dobivaju i roditelji i djeca, jer zajednički traže rješenja koja će biti prihvatljiva za sve. Ona se može opisati ovako: Jedan od roditelja nađe se u sukobu sa svojim sinom (recimo, njegova soba je uvijek u neredu). Roditelj zatraži od sina da sudjeluje u pronalaženju rješenja (- “Meni je teško stalno čistiti tu sobu”, “Ja nisam tvoja sobarica”, – “Budem li tri puta tjedno prao suđe, hoćeš li mi pospremiti sobu?” – “Možemo pokušati”). Dvije osobe kritički odvaguju moguća rješenja, a onda prihvate ono koje objema odgovara. Nema potrebe posezati za autoritetom i prijetnjama.

Sin je motiviran da promijeni ponašanje, jer mu nije nametnuto autoritetom, uči se razmišljati i suočavati s problemima, ponosan što je bio uvažen na nivou “jednakih”, roditelji ne moraju posezati za ukorima i kaznama. U obitelji je više mira, a manje rata.

Bit ove metode sastoji se od šest važnih etapa.

1. Identificirati i definirati sukob

To je najdelikatniji trenutak: roditelji i djeca trebaju uložiti puno dobre volje. Potrebno je pronaći najmirnije i za sve najpovoljnije vrijeme. Treba izbjegavati sva okolišanja i zaći u srž problema. Roditelji trebaju izbjegavati uvredljive izraze ili prijekore, trebaju jasno reći što osjećaju. Djeca neka postupe na isti način.

2. Navesti moguća rješenja

“Imamo li kakvo bolje rješenje?” Važno je da u tom trenutku i roditelji i djeca iskreno izraze svoje osjećaje: “Ne. Ovo rješenje mi se uopće ne sviđa.”

3. Vrednovati navedena rješenja

“Imamo li kakvo bolje rješenje?” Važno je da u tom trenutku i roditelji i djeca iskreno izraze svoje osjećaje: “Ne. Ovo rješenje mi se uopće ne sviđa.”

4. Izabrati najprikladnije i najprihvatljivije rješenje

“Čini se da smo se složili oko ovog prijedloga: počnimo ga primjenjivati da vidimo hoće li riješiti naš problem.” Roditelji neka provjere jesu li izabrano rješenje svi razumjeli.

5. Utvrditi pojedinosti i sredstva primjene odluke

“Tko će učiniti i kada? Koliko puta tjedno?” Ako se sukob odnosio na odlazak na spavanje, tko će kontrolirati vrijeme?

6. Provjeravati i preispitivati odluke

Dogodi se često da djeca prihvate obaveze koje kasnije nisu kadra izvršiti. Okolnosti ponekad nalažu ispravke i izmjene.

Odluka: Trudit ćemo se da za problem koji nas već dulje vremena muči, pronađemo rješenje u kojem neće biti “gubitnika”.

Tekst je izvadak iz knjige Bruna Ferrera “Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim sustavom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.