Roditelji, zapamtite – poslušno dijete nije ono koje se pokorava poput roba

Vrlina poslušnosti postoji samo kada netko nešto čini zato što priznaje autoritet osobe koja izdaje naredbe. Stoga razlog zašto se ova vrlina tako malo poštuje – barem od strane starije djece – lako može biti to što ona podvrgavaju sumnji samu potrebu za bilo kakvim “autoritetima”.

Mi roditelji morali bismo nastojati izgrađivati kod djece vrlinu poslušnosti prema vrjednotama koje u životu smatramo važnima. Ako su te vrjednote loše, djeca se ne će imati na što osloniti te zahtjevi koje ćemo im postavljati ne će u njima izgrađivati vrlinu poslušnosti jer će ih obavljati iz nekih drugih motiva, a ne iz poštovanja prema nama kao svojim roditeljima. Djeci koja ne nauče uviđati vrijednost poslušnosti još dok su malena toliko će biti teže otkriti je kasnije i steći naviku poslušnosti.

Mislim da ovdje treba razjasniti jednu stvar: poslušnost nije vrlina koja je izmišljena za malenu djecu; njezin smisao nije olakšavati roditeljima život. To je vrlina – poput svih drugih vrlina – za cijeli čovjekov život.

Zašto biti poslušan?

Poslušnost je i izvor istinske slobode. Navezanost na vlastitu volju pretvara čovjeka u roba. Znamo da volja, po svojoj naravi, naginje dobru, međutim razum često ne prepoznaje gdje se zapravo to dobro nalazi. Mi se vrlo često moramo obratiti kompetentnim autoritetima kako bismo provjerili je li ono što želimo i ono što je dobro doista jedno te isto. Poslušnost nam, u tim situacijama, daje snagu i ustrajnost u ostvarivanju ciljeva koje sebi postavljamo u životu. Stoga su raspoloživi motivi za poslušnost jako duboki, na njih ne nailazite svakoga dana, osobito ne kod vrlo male djece. Međutim, ako mi roditelji ne budemo imali te motive stalno na umu, postoji opasnost da ćemo očekivati od svoje djece da budu poslušna zbog vrlo jadnih motiva.

Koju bismo vrstu motivacije mogli predložiti malenoj djeci da budu poslušna te koji je najbolji način za usađivanje te motivacije? Malo dijete može biti poslušno zato što je intuitivno svjesno roditeljskoga autoriteta. Oni mu pružaju sigurnost, ljubav i osjećaj blagostanja i zbog svega toga ono čini sve što roditelji žele, premda je sklono biti neposlušno kako bi provjeravalo vlastitu snagu, mogućnost i sposobnost za neovisno djelovanje. Dijete nesvjesno zna da ima svoju volju, a to je uzrok “ne” faze. Nakon treće ili četvrte godine dijete počinje, na veliku nevolju roditelja, razvijati vlastitu volju. Ako je ranije tatica bio “sveznajući”, sada to baš i nije pa dijete, prije nego što će ih poslušati, želi da ga roditelji uvjere. Ono shvaća da su pravila igre potrebna, a kada bude znalo koja su to pravila, bit će ga lakše potaknuti da čini ono što mu se kaže zato što je svjesno da je za glatko odvijanje života neophodna organiziranost. Nakon pete godine njegova se motivacija za poslušnost počinje mijenjati. Isprva ono može biti poslušno s nekom vrstom motivacije koja omogućuje da njegova poslušnost bude vrlina, ono je poslušno zbog autoriteta roditelja. Iako se taj autoritet nikada ne gubi, roditelji moraju koristiti i druge komplementarne metode kako bi ga poticali na poslušnost zbog svojega autoriteta, ali sada uz bolje razumijevanje toga procesa.

Od pete godine nadalje roditelji moraju postavljati djeci jasne zahtjeve i pružati im razloge za te zahtjeve tako da dijete posluša zato što zna da je to razborito. Ono također može poslušati iz ljubavi prema roditeljima, znajući da je poslušnost način na koji se može pokazivati ljubav. Kada se budemo bavili problemima tipičnima za ovu dob, govorit ćemo podrobnije o tome.

Oko djetetove trinaeste godine već je dobro da poslušnost bude rezultat njegova promišljena stava. A njegova bi se motivacija za poslušnost trebala poklapati s vrjednotama koje ta mlada osoba počinje svjesnije ostvarivati u životu.

Ovdje je potrebno još jedno malo objašnjenje: govorili smo o odnosu poslušnost – autoritet između roditelja i djece. Ovim odnosom, strogo govoreći, ne upravlja vrlina poslušnosti, nego vrlina pobožnosti koja od nas traži da poštujemo roditelje i brinemo se o njima (četvrta Božja zapovijed). Nije važno ako ovdje spajamo te dvije vrline. Međutim, znanje o toj distinkciji može nam pomoći da uvidimo važnost pomaganja djeci da se nauče pokoravati autoritetima izvan obiteljskoga doma (koji je specifično područje poslušnosti). Iz toga slijedi da će djeca najvjerojatnije odgovoriti na ispravno-upotrijebljeni-roditeljski-autoritet svojom poslušnošću-iz-ljubavi, a da, s druge strane, na autoritet koji je dodijeljen drugim ljudima treba odgovarati poslušnošću koja proizlazi iz pravednosti.

U oba slučaja radi se o težnji k poslušnosti koja ovisi o autoritetu drugoga, ne samo zato što on ima taj autoritet (on mu je dodijeljen), nego i zato što ga je dužan izvršavati.

Roditelji, što trebate učiniti?

Poslušnost se lakše postiže ako su roditelji dosljedni u načinu na koji je zahtijevaju. Ako čas postupaju na jedan način, a čas na drugi, ovisno o raspoloženju, ako danas traže jedno, a sutra nešto drugo, posve je vjerojatno da njihova djeca ne će razviti vrlinu poslušnosti. Otto Durr kaže “da svaki nedostatak jednodušnosti u odgojnomu pristupu, svaki nedostatak jedinstva između onoga što se namjerava i onoga kako se to ostvaruje, ubija sjeme poslušnosti”.50 Istina je da je jedinstvo važno, ali ne smijemo zaboravljati ni da smo samo ljudi i da ne možemo očekivati da ćemo uvijek postupati na potpuno isti i dosljedan način. U svakom slučaju, važno je stvarno se truditi da i sami živimo one vrjednote koje smatramo važnima te se pobrinuti da te vrjednote postanu jasne i našoj djeci.

To u praksi znači da morate zahtijevati poslušnost u manjemu broju stvari nego što bi se moglo očekivati. Ako želimo da naša djeca budu poslušna na takav način da će izgrađivati vrline, a izbjegavati ono što je loše, ne smijemo gubiti vrijeme tražeći površnu poslušnost ili poslušnost u područjima u kojima djeci ne prijeti velika opasnost, tj. ne bismo trebali tražiti poslušnost u pogledu nečega što nas uznemiruje samo zato što nam se ne sviđa način na koji nešto obavljaju, ali koje su zapravo samo pitanje osobnoga mišljenja.

Međutim, kada se radi o bitnim stvarima, moramo se pobrinuti da dijete točno zna što želimo da učini, moramo biti sigurni je li sve dobro shvatilo pa tek onda mu reći da nešto napravi, točno mu objasnivši što, a možda i kako to napraviti.

Rekli smo da nas uopće ne zanima mehanička poslušnost, minimalna poslušnost. S tim u vezi dobro je računati na pomoć supružnika i starije djece ili rođaka koji će utuviti djetetu da se mora truditi više od minimuma koji se od njega traži, bilo da je naredba dana izričito, bilo prešutno.

To nas dovodi do tri klasična stupnja poslušnosti:

• čisto izvanjsko udovoljenje
• unutarnje pokoravanje volje
• potpuno pokoravanje vlastite prosudbe.

Poučavanje kako biti poslušan iziskuje sposobnosti opažanja i osjetljivost roditelja jer bi mnogi čimbenici mogli pridonijeti da dijete ima buntovan, neposlušan stav.

U slučaju malene djece, ako im pružite jasne informacije u pravo vrijeme, a zatim im postavite zahtjev na ljubazan način i budete uz njih u uobičajenu i urednu ozračju, rezultati su obično pozitivni. Ali od ove dobi pa do trinaeste ili četrnaeste godine kod djece se više puta može ponoviti “ne” faza, tipična za dob od tri-četiri godine.

Postoje razni razlozi. Na primjer, pretjerano inzistiranje roditelja na stvarima koje su od sekundarne važnosti, nervoza roditelja, zloporaba prijetnja i praznih obećanja, ali i niz čimbenika s djetetove strane. Korisno je razmišljati o vezi koja bi mogla postojati između, na primjer, nečistoće i neposlušnosti te nepravednosti i poslušnosti (dijete koje je prepisalo ispit). Ako djeca osjećaju kako nije baš sve dobro u njihovoj savjesti, neugodno im je i to mogu pokazivati neposluhom.

Svaki od nas roditelja mora držati oko na onim neznatnim načinima na koje djeca postupaju, uglavnom kako bismo shvatili što se zapravo s njima događa. Moramo pokazivati da smo svjesni poteškoća u poslušnosti koje smo naveli, a zatim im moramo pružiti potporu i pokazati im da imamo povjerenja u njih.

Kada djeca shvate da moraju prihvatiti i ispunjavati ono što njihovi roditelji žele, iako im možda nisu postavili eksplicitne zahtjeve, kucnuo je čas da im počnemo pokazivati ljubav i zahvalnost. Da, mi imamo pravo da nas se sluša, ali djeca će biti spremnija poslušati nas ako budu znala da cijenimo trud koji ulažu.

Samoprocjena: Jesam li poslušna osoba?

1. Shvaćam da su autoriteti neophodni u životu te da je, stoga, potrebno biti poslušan tijekom cijeloga života. (To će postati jasnim ako shvatimo da moramo biti poslušni u svemu onom u čemu mi sami nismo autoritet.)
2. Prihvaćam odluke koje autoriteti nada mnom donose sve dok one nisu protivne pravednosti. (Poslušnost je relacijska. Ako uvidim da postoji osoba koja ima poslanje braniti i štititi vrijednosti koje volim, najbolje što mogu činiti jest biti poslušan: na poslu, u udruzi, u župi.)
3. Nastojim protumačiti stvarnu volju osobe koja mi je izdala neke naredbe. (Prava poslušnost nije samo stvar provođenja onoga što piše u zakonu već prije tumačenja onoga što nam je naređeno kako bi se to provelo na najbolji mogući način.)
4. Kada dobijem naredbu, nastojim je izvršiti odmah, ne tražeći isprike za moguće odgode. (Lako je pronalaziti isprike za odlaganje stvari koje će vjerojatno zahtijevati poseban trud ili koje nisu vrlo ugodne. Trebali bismo nastojati otkriti one trenutke u kojima smo skloni zavaravati sebe.)
5. Nastojim učiniti ono što mi autoriteti narede, prihvaćajući naredbu u potpunosti kao dio mene samoga. (Poslušati izvana, a iznutra se opirati, vrlo je neobična vrsta poslušnosti.)
6. Nastojim biti poslušan svim onim ljudima koji imaju autoritet nada mnom. (Lako se sklizne u područje u kojemu smo poslušni samo ljudima s kojima se dobro slažemo.)
7. Svjestan sam da ljudi koji imaju autoritet u stvarima različitih vještina gube taj autoritet ako postanu nestručni. (Bilo bi glupo slušati instruktora vožnje koji vozi loše ili instruktora planinarenja koji nije poduzeo sigurnosne mjere.)
8. Nastojim dobro promisliti o nematerijalnim vrijednostima koje želim živjeti i tražim autoritet u pogledu tih vrijednosti koji mi može pomagati. (Nama je uvijek potrebno imati kompetentnu osobu koja će nam pomagati u našemu vjerskom životu. Isto vrijedi i za kulturni i društveni razvoj.)
9. Vidim da je gotovo jedina vrijednost u popustljivu društvu materijalna dobrobit. I da zbog toga postoji tendencija ismijavanja ostalih vrijednosti. (To je vjerojatno razlog zašto se u današnje vrijeme poklanja tako malo pozornosti poslušnosti.)
10. Svjestan sam da je poslušnost legitimnomu autoritetu gotovo isto što i poslušnost Bogu, sve dok ta poslušnost ne podrazumijeva protivljenje istini i pravdi. (Poslušnost vlastima uvelike ovisi o svijesti gdje počiva istinski autoritet.)

Poučavati druge vrlini poslušnosti

11. Uspijevam poticati malenu djecu na poslušnost zato što im dajem naredbe na pravi način. (Kada su djeca mala, trebamo im davati naredbu po naredbu. Dok odrastaju, govorit ćemo im sve više o razlozima naredbe koju im dajemo.)
12. Učim djecu priznavati različite autoritete kojima trebaju biti poslušna. (Postoje razne vrste autoriteta. Na primjer, roditelji, nastavnici, policajci, prometni redarstvenici, stariji brat kada su roditelji odsutni.)
13. Manjoj djeci nastojim davati najjasnije informacije tako da točno znaju što treba činiti. (Među mnogim uzrocima neposlušnosti jedan od najčešćih je da djeca ne znaju što želimo. Radi se o davanju jasnih, konciznih informacija te o davanju naredaba jednu po jednu.)
14. Kada djeca dostignu dob od deset godina, nastojim im objašnjavati neke od razloga zašto moraju biti poslušna u različitim situacijama. (Moramo izbjegavati izazivanje mehaničke, rutinske poslušnosti koja ne mari za stvarne namjere autoriteta.)
15. Argumentirano razgovaram s tinejdžerima kako bih im pomogao da nauče ne tražiti isprike za svoju neposlušnost ili ne optuživati druge ako nisu poslušali. (Trebali bismo shvatiti da mnoge stvari koje tražimo od adolescenata nisu osobito ugodne te da će im biti potrebno puno truda kako bi nas poslušali. Pospremanje sobe može roditeljima izgledati važno, ali dijete može smatrati da je to posve irelevantno.)
16. Objašnjavam mladima da je protivno vrlini pravde kada netko kaže da će nešto napraviti, a onda to ne napravi. (Takvo je postupanje osobito negativno budući da je dvostruko pogrješno. Prvo, to je neposlušnost, a drugo, izaziva takvu promjenu situacije u kojoj je vjerojatno već prekasno za pronalaženje drugoga rješenja.)
17. Objašnjavam mladima što osobna odgovornost znači te da, ako ne naprave ono što bi trebali, onda to moraju reći odgovornoj osobi. (Svakako ne želimo da mladi počnu osnivati interesne skupine kako bi se branili od autoriteta.)
18. Pomažem mladima da prepoznaju ljude kojima su zapravo poslušni. (Premda neki mladi misle da je poslušnost protivna njihovoj slobodi, otkrit će da su uvijek poslušni nekomu. Na primjer, treneru, skupini, vođi prosvjeda.)
19. Nastojim biti uporan u pogledu onoga što je najvažnije za svaku dobnu skupinu, bez ulaženja u detalje. (Poslušnost bi se u početku trebala tražiti u onome u čemu bi se mogla javiti fizička ili moralna opasnost.)
20. Ako u nekoj fazi moram koristiti kažnjavanje, nastojim se pobrinuti da iz toga proiziđe pozitivan odgojni rezultati. (Na primjer, djeca obično tumače fizičko kažnjavanje kao osvetu, kao i kazne poput “dva tjedna bez izlaska van”, ili “tri dana bez televizije”, ili “uskratit ću ti džeparac”. Najčešće je bolje rješenje objasniti djeci ili čvrsto inzistirati. Trebali bismo izbjegavati fizičko ili psihičko zlostavljanje.)

Gornji tekst je izvadak iz knjige Davida Isaacsa “Izgrađivanje karaktera”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.