DON BOSCOVA PEDAGOGIJA

Mora li se djeci govoriti o smrti?

Djeca, za razliku od odraslih, ne zaziru od smrti; ona postavljaju pitanja. Šutnja odraslih stvara u njima nemire.

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock

Kad se u knjižarama pojavila ilustrirana knjiga puna nostalgije pod naslovom “Toma i beskonačno”, namijenjena djeci starijoj od devet godina, koja pripovijeda o “dobroj smrti”, potaknula je različita razmišljanja i rasprave u novinama i televiziji.

Don Bosco se nije plašio svojim dječacima govoriti o smrti. U njegovim se zavodima obavljala savršeno dobro pripremljena pobožnost zvana “Vježba sretne smrti”, koja se sastojala od ispovijedi i pričesti na početku svakog mjeseca, koje su se pak obavljale kao da su posljednje u životu: bio je to trening savjesti da se vidi život s gledišta svoga svršetka, mjesečni prekid u kojem se vršio ozbiljni obračun sa samim sobom. Nije u tome bilo ničeg zastrašujućeg, baš obratno.

“Vježba sretne smrti imala je oduvijek izvornu salezijansku prepoznatljivost”, zapisao je don Pietro Ricaldone, četvrti don Boscov nasljednik.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Učenici su uvijek bili obaviješteni koji dan prije kako bi se pripravili; jer to se činilo u posebnom raspoloženju, a da bi taj dan doista bio svečan, nakon svete mise dijelila se užina, slatko ili nešto slično, prema okolnostima.”

Bilo je to pravo slavlje. Don Bosco je želio da njegovi dječaci misle na smrt, baš zato da bi nadvladali ono tjeskobno i strašno u njoj, a to je u prvom redu grijeh.

Samo “tobožnja” smrt

Naš današnji način života i razmišljanja odbacuje smrt i svakoga od nas potiče da se ponašamo kao da ona ne postoji. Mnogi roditelji, vođeni ljubavlju i dobronamjernošću, koji izgleda odolijevaju i najbjesomučnijim napadima popularnih ludosti, unatoč svemu pronalaze pravi put da pomognu djeci kad im se smrt jako približi. Ali okruženje ih u tome sasvim sigurno nimalo ne podržava.

“U kulturi kojom vlada pseudomladenačka obijest”, piše profesor Marcello Bernardi, “smrt ne smije postojati, pa se o njoj ne smije govoriti, ne smije ju se pokazivati, niti prihvaćati, a još manje se za nju pripravljati. Jedina dopustiva vrst smrti jest ona koju nude televizijski ekrani, svedena na znakove lišene svake stvarnosti. Ta tobožnja smrt najbolje odgovara. Neki kažu da u Americi djeca na televiziji vide četrdeset mrtvih dnevno…”

Profesor Vittorino Andreoli tvrdi da je odbacivanje pomisli na smrt jedna od zabrinjavajućih osobina suvremene mladeži: “Mladi poznaju načine kojima izazivaju smrt, ali ne znaju što je ona zapravo. Mogu je, stoga, prouzročiti ili je čak sebi dosuditi misleći na sasvim druge učinke.”

U tom vrtlogu neznanja, omalovažavanja, tužnih i ispraznih laičkih prodika, smrt više nema nikakvog smisla. Izgubiti pak smisao smrti isto je što i izgubiti smisao života. Rezultat svega, između roditelja i djece, često je neugodni zid šutnje. Djeca, za razliku od odraslih, ne zaziru od smrti; ona postavljaju pitanja. Šutnja odraslih stvara u njima nemire.

S nekim na koga se možeš osloniti

Prvi korak dobrog odgoja sastoji se upravo u tome da se nadiđe strah pred kojim ostajemo bez riječi. Roditelji koji tako čine uviđaju da riječi koje trebaju reći svojoj djeci nisu neutralne, nego da dovode u pitanje njihova najintimnija uvjerenja i stavljaju na stol karte njihove vjere.

Treba naučiti odgovarati na pitanja koja djeca postavljaju; treba objašnjavati, a ne zastrašivati. Isto tako ne smije se žalost pretvarati u spektakle ili, što je još gore, u glumu.

Jedna stvar je sigurna; u kojoj god dobi oni bili i koje god razloge tražili, mala djeca mogu razumjeti iskustvo smrti samo uz pomoć odraslih. Dijete je u stanju nadići bilo koju stvar, često i vlastitim snagama, ali u ovom slučaju samo to nije u stanju. Iskustvo smrti, pa i ono najmirnije, dijete mora proći s nekim na koga se može osloniti.

Razgovor o smrti neizbježno postaje rasprava, često prelazi u vrlo ozbiljan dijalog o čovjekovoj odgovornosti prema životu.

Jednostavna i lijepa prilika za to može biti šetnja kroz groblje; držeći dijete za ruku, nastojat ćemo mu objasniti riječi i simbole koji nas okružuju. Djeca razumiju puno više nego što mi mislimo. Andrija, dječak od nepunih osam godina, pred djedovim grobom veoma ozbiljno objašnjava: “Djed nije tu, ništa zato što je njegovo tijelo postalo prah. Ono što je važno jest kako je on volio Isusa, Boga i druge ljude.”

Odluka: Razgovarat ću sa svojom djecom o životu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Brune Ferrera Sretni roditelji – s don Boscovim odgojnim sustavom. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 6. svibnja 2015.

Možda vam se svidi