Danas nas se pokušava obmanuti da mladež nije sposobna razumjeti smisao predbračne čistoće. Mnogi se uzrujavaju pri pomisli da se ljude upozorava na opasne bolesti. Potpuno je krivo, kažu oni preneraženi, “strašiti” ljude. Spomenemo li religiju ili Božje zapovijedi, dobit ćemo samo samilostan smiješak: zaista čudna ideja da netko zbog religije mijenja svoje ponašanje! Na drugoj strani kažu: “Ne mislim na sutra, jer ja te volim.” U određenim sentimentalnim pjesmama susrećemo takve “izljeve” čija glupost i nutarnja proturječnost otvoreno dolaze do izražaja.

Ali sve je to laž, istina je nešto posve suprotno. Prešutjeti mladima Božju zapovijed bilo bi neodgovorno i malovjerno. Štoviše, istina je da ljubavi pripada da se odlučimo nastaviti razmišljati i da čeznemo za konačnom ljubavlju.

Platon, grčki filozof, ispričao je jednom ovu priču: Hefest, bog kovača, nailazi na dvoje ljudi koji se vole. Upita ih: “O dragi ljudi, što mogu za vas učiniti?” Bez oklijevanja odgovaraju mu: “Salij nas u jedno da smo nerazdvojivi i zauvijek povezani jedno s drugim!” To što je Platon izrazio u jeziku bajke, zna svatko tko je zaljubljen: on želi biti povezan sa svojim partnerom. Ali ne postoji nikakav “bog kovača”, nego samo uvijek slobodna, osobna volja koja se odlučuje za partnera, za vjernost, za konačno vezanje “dok nas smrt ne rastavi”! Biblija nadodaje da ovo vezanje ne vrijedi samo pred Bogom, nego je sam Bog uzrok vezanja. Stoga ono što je Bog svezao, čovjek ne treba razdvajati!

Stoga pristanak partnera nije građanska konvencija, nije “komad papira”, nije formalnost ni nepotreban obred koji nema nikakve veze s ljubavlju! Istina je da pristanak proizlazi iz ljubavi kao cvijet iz pupoljka. “Slobodna ljubav”, oštroumno konstatira engleski pisac Chesterton, jest kao “bijeli crnac”, tj. nešto proturječno, nešto što u stvarnosti ne postoji! Tko svom očitovanju ljubavi nadoda da se ne može i ne želi vezati, on vjerojatno laže samom sebi, ali u svakom slučaju i partneru. Kada se netko uistinu ne želi vezati, onda njegova ljubav nije još onakva kakva bi bila potrebna za zajednički život, a prije svega za rađanje zajedničke djece.

Živjeti s nekim a da se ne želimo vezati u biti je isti zahtjev kao da se s nekim vjenčamo a da ga istinski ne volimo. Ljubav lišena pristanka i pristanak lišen ljubavi – oboje su zablude u odnosu između muškarca i žene. Doživljaj gorkog otrežnjenja nakon “ljubavne noći” izvan braka opisuje J. Roth tako prikladno: “I oni više nisu znali što mogu započeti jedno s drugim nakon što su lakoumno propustili bitni događaj koji je dan muškarcu i ženi.” Njih dvoje još uvijek idu zajedno u kino i u mraku se stišću za ruke, ali ipak beskorisno jer “njegov je stisak ruke bio ravnodušan i on je patio zbog toga”.1

Pouka odgovara iskustvu ljudi. To pokazuju bezbrojne priče. Jedan smo takav izvještaj dobili od jednog austrijskog biskupa:

Vjeroučitelj je bio razočaran jer mu je razred postavljao samo još agresivna pitanja o klasičnim problematičnim temama, prvenstveno pitanja o kontracepciji, odnosno o besmislenom Papinu nauku… U svojoj muci došla mu je na um ideja da pita učenike: “Ako biste vi bili na mjestu Pape ili biskupa, što biste vi mladim ljudima rekli o temi ljubavi?” Učenici su ponajprije bili zbunjeni, onda su započeli govoriti i diskutirati. Nisu se mogli ujediniti! Vrijeme je prolazilo, sat je gotovo završio i vjeroučitelj im je predložio: “Ako vas uistinu zanima, dođite opet popodne! Ja ću se priključiti i vi ćete mi reći do kojeg ste zaključka došli.” Tako se i dogodilo. Ali vjeroučitelj se vrlo začudio kada su mu učenici rekli: “Mi bismo rekli isto što i Papa, samo još češće i strožije!”

Poslije je vjeroučitelj čuo što se dogodilo. Nakon početne zbrke jedna je djevojka ispričala gorko iskustvo. Preselila se svomu mladiću, ali ju je on ubrzo ostavio. Ona je prebrzo pristala i danas se gorko kaje zbog svog pristanka. Ohrabreni ovim svjedočanstvom složili su se s njom i ostale djevojke i mladići; tako ili nešto slično i njima se dogodilo. Zaključak je bio ovaj: Da smo samo znali! I: Zašto nam to nitko nije rekao? Stoga: Papa ima pravo, on bi trebao biti “još stroži”.

One koji se u ovoj stvari još mršte zbog nauka Crkve vjerojatno se ne može uvjeriti, jer oholost pomiješana s jakim interesima nije otvorena za argumente. Ali sve koji uistinu traže podsjećamo da bez povezujućeg pristanka ljubavi primjerena opreznost i nadasve spolna suzdržljivost nije samo “religiozna tvrdnja” nego odgovara iskustvu koje je došlo do izraza primjerice, u velikoj svjetskoj književnosti − podsjećam samo na Gretchen u Faustu, na Hugoov roman Jadnici ili na socijalno-kritične novele G. De Maupassanta i kako se ondje opisuje patnja napuštenih žena!

Mogli bismo spomenuti i film A. Cortija Blijedoplavi ženski časopis. Doduše, neka od ovih djela govore i o nesreći napuštenih djevojaka zbog njihove izvanbračne djece, ali to nije istina. Prava velika bol dolazi zbog napuštenosti, a to ponekad pogađa muškarce isto tako kao i žene.

Mladim ljudima s ovim spolnim iskustvima možemo savjetovati: ako su i već duže živjeli zajedno, ako su i pred samim vjenčanjem, neka žive uzdržljivo, neka uvedu još jednom spolnu distancu poradi ljubavi! Želio bih spomenuti tri posve različita svjedoka za ovaj savjet:

1. Michael i Christiana Paregger (oboje su liječnici i poznate osobe u Pokretu za zaštitu života u Južnom Tirolu) pričaju kako su počeli u duhu vremena, a poslije su ipak počeli ne samo drukčije razmišljati nego i drukčije živjeti, naime u predbračnoj čistoći. Bio je to, prisjeća se M. Paregger, jedan od “najljepših dijelova” njihova života.2

2. L. Braun, priznati stručnjak za poznavanje glečera, sjeća se svojih osjećaja dok je bio mladić: “Jesam li normalan dvadesetogodišnjak ako još nisam imao spolne odnose s nekom djevojkom? Ovo me je pitanje počelo sve više mučiti, prije svega kad sam zbog studija odselio od kuće i kada je moja ‘sloboda’ postala puno veća. Nedavno sam čuo usporedbu da su napasti kao ptice koje bruje oko naše glave. Često su jednostavno tu, nepozvane, i jedino što možemo učiniti je da svim sredstvima spriječimo da se gnijezde u našoj kosi. Kad jednom izgrade gnijezdo, onda se više od njih ne možemo obraniti.

Da sam samo kao dvadesetogodišnjak poznavao ovu sliku, bio bih pošteđen mnogih razočaranja! Ali bilo je drukčije. Sve sam tjeskobnije osjećao potrebu ‘da sam skupim iskustva’. Moja nutarnja utvrda, ionako prilično ruševna, lagano se urušavala, među ostalim i čitanjem ‘časnih’ knjiga kao, na primjer, Barclayeve knjige o “situacijskoj etici” u kojoj piše: ako su okolnosti odgovarajuće, ako to iskreno mislim, ako se sebi činim deplasiran sa svojim moralnim uvjerenjima – tko bi onda mogao imati nešto protiv…

Ponajprije sam se u svome novostečenom bogatstvu iskustava osjećao posve dobro, a i teološki sam se ‘osigurao’. Ali u trenutcima u kojima sam uistinu bio iskren prema sebi i Bogu osjećao sam da to nije bio pravi put!

Mogla je pomoći samo radikalna promjena moje okoline! Molio sam se za kršćansku stambenu zajednicu i našao sam je – da, molitve se uslišavaju! S pet drugih studenata, neki od njih bili su iz slobodnih evangeličkih crkava, živio sam u istinskoj ‘oazi’, i bez spolnih odnosa osjećao sam se kao ‘normalan muškarac’, pa i mnogo opuštenije i slobodnije nego prije. Pritom smo uvijek imali otvorenu kuću, mnoge su djevojke dolazile i odlazile, a neki su od nas imali svoju ‘djevojku’. K tome je bilo uvijek jasno da smo ih mi uvijek kasno navečer (ili nakon cjelonoćnih razgovora) otpratili kući i dobro znali gdje je bio naš vlastiti krevet.

Zahvaljujući ovoj korisnoj okolini kršćanske stambene zajednice koja se orijentirala prema evanđelju, te uvijek ponovno poduzetom povratku Bogu (a time i k ljudima), mogao sam živjeti važni poziv spolnog morala kako ga je Katolička Crkva neuvijeno naučavala, i razumljivo svima onima koji se iskreno bave ovim pitanjem. Pritom sam osjetio istinsku slobodu i stvarnu opuštenost! U to vrijeme upoznao sam ženu s kojom sam se poslije i vjenčao. U okviru tečaja priprave za brak čuli smo o najnovijim metodama prirodne regulacije začeća. Kao prirodoznanstvenika oduvijek su me fascinirale temperaturne krivulje pa smo odlučili živjeti prema simptotermalnoj metodi dr. Rötzera koju bez ograničenja možemo preporučiti. Mladi će ljudi (kao i odrasli!) u pitanjima spolnosti i spolnog ponašanja biti najbolje upućeni ako se bez pridržaja i potpuno ravnaju prema evanđelju. U interpretaciji evanđelja Katoličku je Crkvu uvijek vodio Duh Sveti.”

3. Ovdje bih želio spomenuti jednoga posve drukčijega krunskog svjedoka za predbračnu čistoću, Wolfganga Amadeusa Mozarta! 1781., godinu dana prije svoga vjenčanja, napisao je onda dvadesetšestogodišnji Mozart svom ocu: “Moja je težnja da se oženim… Priroda u meni govori tako glasno kao u svakome drugom i možda glasnije nego u mnogim velikim, jakim neotesancima. Ali meni je nemoguće živjeti tako kako živi većina mladih ljudi. Jer, kao prvo, imam odviše religije, kao drugo, odviše ljubavi prema bližnjemu i odviše iskrene nazore da bih mogao zavesti neku djevojku, i, kao treće, odviše jeze i gađenja, straha i bojazni od bolesti i odviše ljubavi prema svojem zdravlju da bih mogao skitati s bludnicama. Stoga se mogu zakleti da još s nijednom ženom nisam imao ništa na taj način.”

Nadamo se da nitko neće doći na ideju i tvrditi da je Mozart bio “odveć ukočen” ili “neprijatelj spolnosti”. Njegove opere govore rječitim jezikom kako se intenzivno pozabavio ljubavlju i muškim željama. Bio je, kako pokazuje i citirano mjesto, posve normalan mladić i njegova okolina nije bila posebno pogodna. No on zna zašto, opirući se duhu vremena, drukčije živi: njegova ga savjest povezuje s Božjom zapovijedi, osim toga on vrlo dobro razumije što bi mogao učiniti jednom vezom i, na koncu, dovoljno je trezven da se na razuman način boji zaraze. Ugodno je to čuti iz njegovih usta, a za sve koji su nesigurni, to je ohrabrenje!

Posve sigurno može biti dobrih razloga da netko još ne želi sklopiti brak ili da brak uopće ne uzima u obzir. Oni koji se vole učinit će dobro ako svoj razum ne isključe, nego se s njim osobito s obzirom na jednu takvu odluku posluže i da poslušaju pokoji – naravno, ne svaki! – savjet sa strane. Stvar je u ovome: onome tko uistinu voli teško će pasti takvo uzdržavanje. Pa kada uvidi da bi pristanak bio preran, zbog toga će patiti, jer ljubav je snaga koja potiče na sjedinjenje.

Veza, preuzimanje odgovornosti, odluka za drugoga koja proistječe iz ljubavi, utemeljuje “savez ljubavi”. Tako je brak prirodno ispunjenje ljubavi. Vjerovati da prava ljubav postoji i izvan braka i da je bračna veza kraj ljubavi – i ova je čudna misao postojala u povijesti Zapada – bilo bi apsurdno i ujedno neprijateljski prema ljudima. U stvarnosti je brak nužnost koja se ne da odvojiti od ljubavi. Tko tvrdi suprotno, govori protiv boljeg uvjerenja i (još) ne zna što je ljubav uistinu!

To je i onda istinito kada priznamo s Ivanom Pavlom II.3 da motivi onih koji zajednički žive u – prividno – slobodnoj životnoj zajednici mogu biti vrlo različiti. Ne vidjeti to bilo bi nepravedno. Budući da je riječ o jednom vrlo osjetljivom području ljudskog života, Papa nas potiče da o ovoj temi s mladim ljudima govorimo “diskretno i taktično”. To mu ne smeta da kaže današnjim mladim ljudima: Prvi čovjek s kojim ćete se sjediniti u ljubavi trebao bi biti vaš muž ili vaša žena.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Andreasa Launa “Ljubav i partnerstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. 

Footnotes

  1. J. Roth, Die Legende vom heiligen Trinker, str. 537. (poglavlje XII.).
  2. Vision 2000, 4./1999., 15.
  3. Usp. Ivan Pavao II., Familiaris consortio, 81.