Kao mlad silno sam se bojao: bojao sam se da me se ne voli. Uočavam određenu, premda neizravnu sličnost između straha od nevidljivosti i straha da se ne bude voljen: ako nisam vidljiv, ne mogu biti cijenjen i, posljedično, ne mogu se osjećati voljenim… Je li današnja potreba za velikim brojkama možda zato da bismo se osjećali voljeni – postali smo globalni s našim privatnim problemima – dok smo prije bili zadovoljni time da nas voli manji broj osoba?

Možda je proces sličan, ali strah od toga da se bude nevidljiv nešto je čega su mladi teško svjesni, to je više nesvjestan strah. Ja sam bio vrlo svjestan svojega straha od toga da me se ne voli.

Mislim da sam taj strah prevladao tražeći autentičnost: primijetio sam da nikada ne bih napravio ništa što nije bilo autentično pa ni kako bih kupio ljubav i poštovanje bližnjega. I ja sam se borio protiv društva privida, društva u kojemu je važan izgled, a to i dalje radim zadovoljavajući se time što jesam, ali razmišljajući i o slici na koju još i danas često mislim. Društvo privida gradi se na taštini, a što je najveći simbol taštine? Paun. Sjeti se pauna: kada zamišljaju tu životinju, svi ga vide s ukrug raširenim perima koja se prelijevaju bojama. No to nije stvarnost. Želiš li vidjeti paunovu stvarnost? Obiđi oko njega i pogledaj ga odozada. Taština uvijek ima dvostruko lice. Autentičnost je put izbavljenja jer ti donosi poštivanje osoba, a ako te drugi poštuju zbog onoga što
uistinu jesi, onda ćeš vidjeti da ćeš se osjećati voljenim. Biti voljen jedna je od posljedica autentičnosti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Bog je mlad”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na poveznici ovdje.