Da mi se nije dogodilo, ne bih vjerovala. Pomalo zvuči kao dobra tema za film – moj dečko se redi. Ne zvuči pretjerano strašno, barem za katolike koji vole svećenike i mole za duhovna zvanja, jer Crkva zaista potrebuje, duše potrebuju svetih svećeničkih srdaca. Uistinu, ne zvuči kao nešto što se ne može preživjeti.

Priznajem da sam, ipak, nakon proživljenoga šoka, požalila što sam ikad molila za duhovna zvanja – moja ganutost, ljubav prema svećenicima nestale su kao rukom odnesene – jer, Gospodin je baš moga dečka pozvao za svoga svećenika! Dečka koji je u mojoj svijesti bio moj budući muž i otac naše djece… Dečka koji me nije ništa manje volio zbog odluke koju je donio.

Nakon što mi je priznao dvojbe, prvo što sam instinktivno učinila bilo je „guglanje“, jer sam teško razgovarala s Isusom, premda to nisam imala hrabrosti sebi priznati. Htjela sam pronaći „rupu u zakonu“ – neka ide u franjevački svjetovni red! Htjela sam pronaći nešto što bi mi pružilo podršku, nekoga tko je prošao slično iskustvo, ne samoga prekida, već prekida zbog svećeničkoga poziva, no jedino na što sam nailazila bili su strani forumi ili slobodno postavljena pitanja, na koja su odgovarali svećenici – i to mahom vrlo kruto.

Osjećala sam se kao žrtva Božje volje i u takvom ranjivom stanju sudarala sam se s istinom koju moje srce tada nije bilo spremno prihvatiti. U tim prvim tjednima, prijatelji su mi govorili o nekim svojim prijateljicama koje su prošle isto iskustvo i tada sam se zapitala – ako nas je uistinu toliko i ja nisam jedina, kako to da nisam naišla ni na jedno svjedočanstvo, ni na jedno ohrabrenje na toliko širokoj internetskoj platformi kršćanskih tema i problematika (na stranu to što sam očigledno utjehu tražila na krivom mjestu!)? To mi se nedavno pojavilo u glavi – hej, pa ja sam to prošla! Netko se možda danas nalazi u takvoj situaciji i očajnički traži prijateljski savjet nekoga tko je to iskusio – i preživio.

Zato bih se htjela obratiti tebi koja si ostavljena, jer je Gospodin napokon dopro do tvog dečka ili čak i zaručnika te je on prihvatio poziv da bude njegov svećenik. (Sigurno postoje i slučajevi gdje je djevojka bila ta koja je prepoznala duhovni poziv pa prekinula vezu. Ovo je i za tebe, snažni muškarče. Posluži se onim čime možeš.)

Užas koji proživljavaš, bol u srcu koji bi rado mijenjala za bol slomljene kosti u tijelu, gorčina koja ti se slijeva niz grlo… Isus je to odnio na križ. On te ljubi, nije to učinio da ti naudi, nije on taj koji ti je slomio srce, ma kako ti sad bilo teško u to vjerovati. Možda ti se čini kako je to sad tvoj i Isusov problem – zašto je to dozvolio? Ako je znao da će ti ga morati uzeti, zašto je dozvolio da budete dugo zajedno ili uopće zajedno? To su sve legitimna i misteriozna pitanja. Možda ćeš dobiti odgovore na njih, no možda i nećeš.

Dozvoli mi ovaj savjet: reci Isusu sve što imaš. Sve što osjećaš. Govori mu to svaki dan, nemoj se pretvarati – kao što se nekad u međuljudskim odnosima pretvaramo da je sve u redu, a ništa nije u redu, pa smo izvana ljubazni, dok iznutra gorimo od bijesa.

Odnos s Isusom zahtijeva istinitost. Jer ako budeš potiskivala svoju ljutnju, zlo će to dobro iskoristiti, pa će tvoj odnos s Gospodinom još više zastraniti. Možda u umu i znaš da Gospodin „nije kriv“, ali tvoje srce nekoga želi okriviti – često se dogodi da je Isus taj kojeg okrivljujemo – jer nam je najbliži i može (očito) mnogo podnijeti. Ako mu kažeš istinu o tomu kako se osjećaš, spustit će se obrambeni mehanizmi i lakše ćeš spoznati istinu o tomu kako se On osjeća u odnosu prema tebi. Spoznat ćeš kako On radi tvoje boli plače gorče od tebe, spoznat ćeš gigantnost njegova suosjećanja, a to su prvi koraci u prebolijevanju – spoznaja koliko ti je Gospodin blizu.

Jednom prilikom, jedna mi je osoba rekla kako mi ne vjeruje da sam se u relativno kratkom razdoblju „oporavila“, mislila je da lažem, da koristim obrambenu racionalizaciju. No, jednom kad se otvoriš Gospodinu, kad Njegova ljubav stane harati dubinama tvoga srca (do tamo gdje tvoj dečko nikada nije mogao doći, niti će tvoj budući muž ikada moći!) i kad spoznaš koliko si Mu dragocjena, neće postojati nešto što On u tvom srcu neće moći učiniti. Ma kako se rana često činila živom, ne spuštaj pogled s Isusove ljubavi.

Čini ti se kao grozna misija? Nisi se prijavila u tu službu? Nitko te ništa nije pitao? Znam da su to bili moji buntovi. Osjećala sam se pomalo iskorišteno. Bila sam povrijeđena i preslaba da bih bila racionalna. Sad kad se na to osvrnem, posve mi je jasno da sam se ponašala poput razmaženoga djeteta kojemu je slatkiš naglo otrgnut iz ruke. Zato je važno što prije početi se suočavati s tom prekinutom vezom, jer bi se u protivnom moglo dogoditi da samosažalijevanje prevlada, a Gospodnja svrha za naš život otklizi u drugi plan – dok se mi utapamo u očajavanju.

Postoje opravdani razlozi zbog kojih je Gospodin dozvolio tu vezu – i ti si pozvana u dijalogu s Njim proniknuti u njih, koliko je moguće. Zašto? Zato što Gospodin nije upotrijebio samo tebe za izgradnju tvoga dečka/zaručnika, već je i njega upotrijebio za tvoju izgradnju. Isus nije podredio svrhu tvoga života svrsi života toga dečka – u Njegovim su očima vaše svrhe jednako vrijedne. Spojio vas je kako bi promijenio vaša srca i oboje vas pripremio za službu/izazove/misije/zadatke koje za vas priprema.

Gospodin je jedina sigurnost, moja prva i posljednja ljubav i ne postoji muškarac na svijetu koji bi to mjesto smio i uopće mogao zauzeti. Pogodilo me kad sam shvatila (čuda li) da Gospodin nije bio moja stijena. U teoriji sve moje pouzdanje jest prebivalo u Njemu, no kome sam uvijek prvom išla kad bi me nešto mučilo, povrijedilo, uznemirilo? Od koga sam zahtijevala da dopuni moje nedorečenosti, da mi bude smisao, da sve razumije? Od Gospodina nisam. Pri tome, naravno, može izgledati kao da želim reći da je Gospodin dozvolio prekid kako bih to shvatila. Ne, Gospodin je dozvolio tu vezu kako bi „proniknuo u moje srce i kušao ne idem li pogubnim putem, te kako bi me poveo vječnim putem“ (usp. Ps 139).

Ono što je htio da ti spoznaš o sebi možda je posve drukčije od moje spoznaje, no to nešto postoji – prekid veze bogat je izvor na kojem možeš vidjeti na koji je način Gospodin dotaknuo tvoje srce i što ti želi reći o tebi, čemu te poučiti (za tvoj odnos s Njim, za tvoj život, poslanje, za tvoj budući brak). Dođi na taj izvor s Gospodinom, nemoj ići sama, i dozvoli Mu da te vodi. Ne postoji nitko drugi tko je tu za tebe do kraja, do smrti. To nije mogao taj dečko, neće moći ni tvoj budući muž.

Nakon prekida, govorili su mi i još uvijek govore: „Zamisli koliko Gospodin blagoslivlja tvoju žrtvu!“ Ja to tebi također govorim, no nemoj ograničavati njegove blagoslove. Vjerojatno trenutno ne možeš ni zamisliti da će se netko drugi pojaviti, možda i ne želiš da se pojavi. To je zdravo i normalno. Meni bi se utroba stisnula, kad bi bilo tko spomenuo kako će doći „netko drugi“. Proći ćeš kroz fazu „odvezivanja“ od njega kao dečka, prijatelja, budućeg muža, budućeg oca svoje djece i svih ostalih ideja kojima si dozvolila da se prerano utisnu u tvoje misli i srce. A nakon toga, tvoje srce će biti „ispražnjeno“ krivih stvari i slika te će biti sposobno u punini primiti blagoslov Božje volje.

Pusti ruke s volana, sestro. Prestani misliti kako jedan dečko može ispuniti taj Prostor u tvom srcu koji samo Neizmjerni Bog može.

Zato ni u tom slučaju nemoj ograničavati Gospodnje blagoslove – tvoj će muž doći (ili neće, to samo dragi Bog zna), ali On za vas ima blagoslove koji su mnogo veći od toga da se „pronađete“, „vjenčate“ i „živite sretno do kraja života“. Pripazi na to da se tvoje srce ne „prebaci“ na nekog drugog, jer traži utjehu. Sva tvoja utjeha je Gospodin! Od Njega će doći i tvoj budući muž – no nemoj svoju vrijednost i ostvarenje tražiti u tomu. Prije nego se pronađeš u Gospodinu i njega staviš na prvo mjesto, svaki će ti dečko biti „Bog“ i svrha života. To nikada neće biti Božja volja za tebe. Zato, budi hrabra i ne boj se biti ono što u Bogu jesi.

Predivna si i voljena – Njegova. On je Ljubav nakon veze s tim dečkom. Osjećaš u dubini svoga bića da bolje od Isusa ne možeš naći, a to Najbolje želi biti tvoje! Možda ti to sad zvuči apstraktno, možda si i ljuta jer ti ne govorim riječi kao što su: „vratit će ti se“, „zbunjen je“ i slično… Možda i jest zbunjen. Možda će ti se i vratiti. No, nemoj htjeti da ti se vrati, prije nego što si sto posto Isusova. Jer kad budeš sto posto Njegova, htjet ćeš što ti i Isus želi i u slobodi ćeš, prema tomu, moći djelovati. Daj Mu svoje srce i daj Mu svoj život, imaj povjerenja. Ne toni olako u valovito more – samo Mu odlučno uzvraćaj pogled. Njegova si – On ti čuva leđa.

Kristina Kasumović

Tekst je izvorno objavljen na stranici Žena vrsna. Dopuštenje za prenošenje teksta je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.