Svijetu bez Boga zaručnici poručuju da je njihova ljubav Božji dar. Čekati vjenčanje da bi se jedno drugom predali znači priznati da se bračna ljubav ne živi udvoje nego utroje: supružnici i Bog. To znači primiti bračnog druga kao Božji dar: zaručnici čekaju vjenčanje da bi se jedno drugom darovali jer najprije žele jedno drugo primiti od Boga. Znaju da njihova ljubav nema samo horizontalnu nego i vertikalnu dimenziju koja dolazi od Boga i koja vodi k Bogu.

U svijetu koji hoće “sve, i to odmah” zaručnici svjedoče vrijednost čekanja. Ono što se radi navrat-nanos, ne može dugo trajati, kaže narodna mudrost. Velika ljubav – a to znači vječna ljubav – ne prima se “dogotovljena” poput već izgrađene kuće koju treba samo istražiti, prostoriju po prostoriju, i gledati kako se urušava. Velika je ljubav kao kuća koju treba izgraditi. A svatko zna da čvrstoća kuće najprije ovisi o temeljima. Zaruke su vrijeme kad se postavljaju temelji. Kuća se još ne vidi, u njoj se još ne može živjeti, ali radovi koji se obavljaju su bitni. Živjeti zajedno prije braka znači na brzinu izgraditi jednu ili dvije prostorije da bi se u njima živjelo što je moguće prije a da se pritom ne obraća pozornost na kopanje temelja.

U svijetu koji trči za užitkom, zaručnici traže radost. Užitak je slavlje za tijelo. (…) Radost je slavlje za srce i dušu. Ona je blistava i zarazna. Ona traje. (…) Seksualni odnosi izvan braka mogu biti vrlo zadovoljavajući u tjelesnom smislu, ali su otuđeni u ljudskom smislu jer su ograničeni na tijelo, bolje rečeno na tjelesnost, jer je tijelo više od tijela. Možda donose mnogo užitka, ali kakvu radost? Takav način otuđivanja seksualnosti je regresija, a u duhovnom smislu grijeh. Svi znaju da sva slavlja nisu uvijek radosna: ima tužnih i promašenih proslava. Upravo se to događa kad užitak nije doživljen u jedinstvu cijele osobe. Zaručnici hoće da slavlje bude radosno.

U svijetu komunikacije, zaručnici teže za zajedništvom. Sredstva komunikacije nikad nisu bila tako brojna i učinkovita. No čemu služi komunikacija ako ne vodi zajedništvu? Istinska komunikacija traži vremena, određeno odstojanje i mnogo poštovanja. Kad se prebrzo želi uključiti tijelo, nije li to znak da ljubav u nastajanju paradoksalno pokazuje svoje siromaštvo? Svaka žurba na području seksualnosti može biti znak siromaštva ljubavi, razgovora, mašte… Potrebno je dugo vrijeme privikavanja.

Iako je dobro sročen, iako ga ljudi čuju, govor Crkve o veličini ljubavi i obitelji ne će prihvatiti ljudi našega vremena ako on ostane samo na riječima. Evanđeoska dinamika uvijek pretpostavlja riječ praćenu znakovima. Zato ljudi danas više nego ikad trebaju proroke: muškarce i žene koji na jednostavan način svojim svakodnevnim životom pokazuju da kršćanski smisao ljubavi i obitelji nije prijetnja ljudskom procvatu, nego naprotiv, ispunjenje i preobraženje. Zaručnici su, nedvojbeno, među tim prorocima koji su svijetu tako potrebni.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.