Po njima privlačan je onaj:

  • tko predstavlja pol uz koji se drugi može zadržati
  • čovjek koji zna korisno provoditi vrijeme i kada je sam pa to ponekad i čini, no unatoč tome može uživati u druženju i otvoriti se drugim ljudima
  • tko ima vlastito mišljenje i može ga srčano zastupati, ali pritom ne zaboravlja saslušati i što drugi imaju o tome reći te ih je u stanju promatrati s blagošću
  • tko posjeduje pouzdanost i jasnoću, ali zna i iznenaditi
  • tko je spreman i otvoren za učenje tijekom cijeloga života, za prikupljanje iskustava i daljnji osobni razvoj te svjesno nastoji u svemu postajati boljim i tragati za smislom
  • tko dobro poznaje sama sebe i prihvaća se unatoč svojim slabostima
  • tko ima dobar osjećaj za sebe i svoje tijelo
  • tko prihvaća sebe – “dobro je da postojim” – ali da pritom nije narcisoidno zaljubljen u sebe u stilu “ja sam najbolji”
  • tko ne misli samo na sebe.

Zanimljivo, ta se privlačnost neprestano tumači kao nutarnja kvaliteta koja zrači prema van. Privlačnost znači da netko posjeduje izvjesnu, za druge primamljivu snagu. A što je nekome primamljivo? Da bismo uopće shvatili privlačnost, važno je razlikovati “subjektivnu” (onu koja se odnosi na pojedinu osobu) i “objektivnu” privlačnost (koja je slična kod svih ljudi).

Subjektivna privlačna snaga

Subjektivna privlačnost, primamljivost utemeljena na osobnim sklonostima i zanimanjima, povezana je s definicijom prijateljstva. I s prijateljima nas povezuje zajedništvo. Zajednička ljubav prema planini ili primjerice prema poštanskim markama. Zajednički politički cilj ili društvena angažiranost. Slična vizija ili način života. Događa se da povučena tipa privuče dreadlocks frizura, a konzervativnu osobu ružičasta košulja i traper jakna ili pak ljubitelja prirode nečiji “debeli listovi”, a ustrajna partijanera vitak i visok manekenski tip. Ljubitelj glazbe dopustit će da ga očara sviračica gajdi, a fizioterapeutkinju će zatraviti uspravno držanje muškarca.

Subjektivna se privlačnost razlikuje od objektivne i po tome što subjektivna primamljivost brzo dojadi i prolazi, posebno ako se s njome pretjeruje. Jer poštanske marke jesu zanimljive, ali samo ako ne postanu jedina tema o kojoj se razgovara.

Objektivna privlačna snaga

Objektivna je privlačnost ona vrsta privlačne snage koja na sve ljude djeluje na sličan način, kakve god njihove sklonosti bile; nje nikada ne može biti previše niti će dojaditi.

Čine je sljedeći elementi:

Privlačni smo kada mislimo pozitivno

Dopustimo iznova Tilmanu Belleru da kaže koju o tome:

“Čovjek je privlačan drugima kada razmišlja pozitivno. Kud god taj pogleda, pronaći će i vidjeti nešto lijepo. I za neku košulju možemo reći da je lijepa ili tu istu košulju možemo srdito promatrati jer smo na njoj uočili mrlju od pečenja. Ima i ljudi koji posvuda vide samo mrlje… Ako pripadam onima koji tu i tamo vide nešto dobro pa to onda glasno i kažu, tada sam privlačan drugima.”[1]

Najviše stvari u životu jest poput te košulje s mrljom. Gotovo sve imaju svoju lijepu i manje lijepu stranu. Godišnji je odmor bio prekrasan, ali – preskup. Na radost svih, prijatelj organizira izvrsnu večeru, ali se pokaže da se zapravo svima želio pohvaliti svojim novim, skupim namještajem.

Da bismo bili privlačni, svatko od nas treba svim silama nastojati vidjeti oko sebe samo dobro. A to znači da treba prepoznati ugodno večernje druženje s prijateljima kao vrijedno te za njega biti zahvalan ili se treba zadržati na elegantnu kroju košulje umjesto da se srdito zuri u mrlju. Već od početka naših nastojanja u tomu smjeru sve više će se mijenjati i naš način razmišljanja, a i stvarnost oko nas. Na kraju čovjek postaje sposoban gledati samo u dobro – i gotovo na svakomu uglu vidi priliku za radost. Vidjeti samo ono što je lijepo, to je plemenito i privlačno, i drugome ulijeva povjerenje, jer će drugi pomisliti: evo čovjeka koji ni o meni ne će reći ništa loše!

Privlačni smo kada je naša nutrina bogata

Tilman Beller kaže: “Neki nam je čovjek privlačan ako smo rado u njegovoj blizini. Kao da se uz njega možemo odmoriti. Tu se ne radi o tome je li on posebno zgodan, ili produhovljen, ili duhovit. Takve nas stvari mogu privući samo na prvi pogled. Mi, ljudi, imamo sposobnost da možemo proniknuti dublje značenje. Ima onih među nama uz koje se možemo zadržati. Možda nisu ni posebno zgodni, ni produhovljeni, ni duhoviti, ali jednostavno osjećamo da iz njih nešto zrači i uz njih se dobro osjećamo i možemo dugo boraviti. A kada oni odu, nedostaju nam. To nema veze s osjećajima, to je iskustvo koje doživljava čitava naša osobnost. To bismo mogli usporediti s našim doživljavanjem prirode.”[2]

Ovdje je Tilman Beller opisao iskustvo kako možemo na nekoga reagirati – iskustvo privlačnosti. Pritom misli na ljude koji drugima mogu dati prostora da se uz njih “usidre”. Zasigurno je s tim povezana i njihova osobnost te karakteri koji si međusobno odgovaraju. No sve ostale aspekte takav čovjek sam drži u ruci. Koliko je spreman približiti se drugima, zamisliti se u njihovoj koži? Ima li vremena zaista razgovarati s drugim, stvarno ga saslušati i jednostavno biti “tu” za njega? Naš užurban način života tjera ljude na neprestanu vrtnju kotača poput hrčka što nam onemogućava razvijanje ove vrste osobne privlačnosti.

Imam prijateljicu koja zna vrlo dobro pripovijedati. Ona kao da vlastiti život doživljava iz perspektive pripovjedača te kao da u duhu oblikuje male priče koje su joj se dogodile, i to za neku zamišljenu publiku. No koliko god ona zanimljivo znala pričati, ovaj njezin dar ponekad zna uništiti razgovor. Ona pripovijeda bez stanke, uklapala se njezina priča u temu ili ne. Kao da uopće ne uviđa potrebe i zanimanja svojih sugovornika, nego ih koristi tek kao izvore natuknica za svoje nove priče. I bez obzira na to koliko ona dobro izgledala, da bi bila istinski privlačna, morat će početi davati mjesta i drugima.

Privlačni smo kada posjedujemo stvari koje pripovijedaju vlastitu priču

Tilman Beller opisuje sljedeću važnu točku: “Privlačni smo kada u svojoj okolini otkrivamo puno toga što i nas privlači. Kada imamo više stvari koje nas odmaraju. Pa i kada smo u stanu, na poslu, u prirodi okruženi stvarima i aktivnostima koje su nam jednostavno drage. Privlačni smo kada imamo nešto što držimo posebno dragocjenim… poput stana koji smo dulje vrijeme pomno uređivali i ispunili stvarima koje imaju svoje priče, bilo o ljudima koji su nam ih darovali, bilo o stvarima koje smo s njima doživjeli.”[3]

Vjerujem da je Tilman Beller pritom mislio da na ostale privlačnom snagom djelujemo kada izreknemo “da” životu u svoj njegovoj cjelini, protežući pritom svoju ljubav i na male, sitne stvari i uspomene. Kada ne ćemo zgaziti nešto naizvan nevažno, već se prignuti i podići to s poda. Jer iza izvanjskoga uvijek stoji nešto veće. Jedan stari plišani medo nekome može predstavljati čitavo njegovo djetinjstvo, a neka smiješna črčkarija na kartonu biti podsjetnik na najdraže kumče. Naletjeti na dva tome slična predmeta u nečijemu stanu ne znači da se taj čovjek nije u stanju odvojiti od svoje stare krame. Naprotiv! To znači da je zahvalan za vlastito djetinjstvo i da mu sjećanja nešto znače. I da se raduje kada pogleda crtež na staromu kartonu jer “iza njega” još može osluhnuti radosni dječji smijeh. Takav je čovjek privlačan.

Privlačni smo kada volimo sami sebe

Voljeti sebe znači biti izmiren sa samim sobom. Čak i ako imam kukast nos, loše zube ili suvišne kilograme. Premda možda ne govorim dobro engleski ili pocrvenim čim ugledam nekoga tko mi se sviđa. Samu sebe bih zasigurno oblikovala drukčije, ali takvom me je stvorio dobri Bog, a, na kraju krajeva, on ipak zna bolje. Razmišljamo li tako, možda nam uspije nasmijati se samima sebi i postati zahvalnima.

Tko se dobro osjeća u vlastitoj koži, u njoj dobro i izgleda.

Jednom sam patra Bellera upitala bi li neki čovjek bio privlačniji da je kršćanin? Njegov odgovor, jasan poput sunca u Italiji: “Samo ako voli sama sebe!”

Privlačni smo kada imamo kontrolu nad sobom

Osoba kojom upravljaju osjećaji, strasti ili strepnje ne djeluje privlačno. Želi li itko da ga samelje takav žrvanj emocija? Nikako! Svi žele biti uz osobe koje znaju “upravljati” sobom, svladavati se. Jer takva osoba ne će odmah zaurlati ako joj slučajno nagaziš na nožni prst. Takav čovjek može s tobom podijeliti komad kolača i kada je jako gladan. Ključ samosvladavanja – sposobnosti upravljanja samim sobom – leži u vrlinama. Vrline čovjeka čine privlačnim, a njih se može steći vježbanjem. No o tome nešto kasnije.

Privlačni smo i kada znamo da ne upravljamo sami sobom u potpunosti

Jedan od pogrješno shvaćenih oblika upravljanja samim sobom jest zabluda da čovjek mora kontrolirati sve u svojemu životu. Tu prestaje svaka privlačnost jer osoba opsjednuta kontroliranjem svega (controlfreak) djeluje odbojno. Ostati pomalo cool, osjećati se zaštićenim kao dijete Božje i ne uzimati ni sama sebe previše ozbiljno, premda i dalje ostati svjestan svojih odgovornosti – to je privlačna zlatna sredina.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Gudrun Kugler “Kako pronaći ljubav svoga života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net


[1]  Iz priloga Linde i Hansa Jörga Krabea na internetskoj stranici www.lebenshilfe-net.ch; tekst pod nazivom “Više ne mogu izdržati osamljenost”.

[2]  Isto.

[3]  Isto.