Draga Anne, zar doista misliš da bi tvoj život proveden bez muškarca bio “uzaludan”, besmislen, potraćen? Što zapravo očekuješ od muškarca? Ili, bolje, što sve ne očekuješ od života ako sve očekuješ od muškarca? Kada jednom budeš u braku, vidjet ćeš da tvoje raspoloženje ne će biti znatno drukčije nego prije. Sreću i zadovoljstvo potrebno je pronaći i prije veze, inače ćeš muža i obitelj povrijediti svojim trajnim nezadovoljstvom. Zato, pažljivo pročitaj tekst koji slijedi…

Životu gledati radosno u lice

Kao samac živiš posve normalnim životom. Stekao si obrazovanje, imaš svoju struku i posao. Imaš obveze koje s lakoćom i jako dobro izvršavaš. No ima i onih obveza koje ti nisu tako drage pa se svaki put moraš primorati da ih obaviš. A ima i onih lijepih stvari kojima se raduješ. Možda ih samo nemaš dovoljno?

Ima prijatelja i rođaka koji bi te rado vidjeli. A ima i nekoliko ljudi kojima si potreban i koji trebaju tvoju pomoć.

I tebi se, kao i većini, kotač vremena brzo vrti pa za ugodne trenutke preostaje malo vremena.

Ako nakratko zaboraviš svoju želju za pronalaženjem pravoga partnera, jesi li zadovoljan svojim životom? Postoji li nešto zbog čega se svakoga dana ljutiš i što ti oduzima mir? Odvija li se sve tako brzo da nemaš kada ni udahnuti? Ili ti sve teče presporo pa zapravo priželjkuješ više događanja?

Razmisli ima li nešto što bi mogao poboljšati na sebi. Kako jedna engleska poslovica kaže: “Ako želiš promijeniti svoj život, tada promijeni jednu jedinu stvar.”

Posve sam sigurna da ima dosta toga što se može poboljšati. Sjedni i napiši popis! Imaš li vremena za stvari koje su ti istinski važne? Jedno od faustovskih pravila kaže da se sve što ti je stvarno važno treba u tvojemu životu dogoditi barem jednom tjedno.

Dakle, što se nalazi na tvojemu popisu? Temeljito ga obradi i zabilježi točke kojima je nužna promjena![1]

Što voliš raditi? Uloži više vremena u ono što stvarno voliš raditi! To ne znači da do jutra visiš na internetu, nego mislim na prave hobije i interese, ne na ovisnosti.

Što je dobro za tvoju dušu? Važno je da u planiranju vremena ne zaboraviš i duhovne “kupke”! Dobri razgovori, dobra literatura i mirno vrijeme posvećeno Bogu održavaju naše nutarnje prostore duše čistima, čine ih ugodnim mjestom boravka! Tada ćeš rado obitavati u svojemu nutarnjem domu.

Misli na svoje tijelo! Možda bi se ono obradovalo češćim kretanjem ili svježemu zraku? Zdrav duh u zdravu tijelu – to nas čini privlačnim.

Izlaziš li dovoljno često u društvo? Krećeš li se među ljudima dovoljno da pritom možda možeš nekoga i upoznati? Planiraj redovite izlaske, izlete i druženja!

Uvijek se ima što kod sebe oblikovati ili poboljšati. Ako si nezadovoljan, to nije krivica nekoga drugog već rezultat tvojega lošeg planiranja. Ti si protagonist svojega života i zato upravljaj njime. I dopusti da vrijeme koje provodiš kao samac i tebi i drugima postane blagoslov.

Dok još nisam bila udana, svoje sam subote uglavnom provodila u naslonjaču. Pored njega sam naslagala cijeli niz raznovrsnih knjiga tako da sam na njih mogla odložiti svoju golemu šalicu čaja. Tako sam čitala, i čitala, i čitala – i bilo je predivno. Taj se naslonjač sada doduše nalazi u mojoj dnevnoj sobi, ali već godinama nisam u njemu nešto pročitala. Danas ga moja djeca koriste kao skakaonicu.

Liječnici su austrijskoj spisateljici Karin Leiter jednoga dana postavili tešku dijagnozu – ima rak i pred sobom još svega nekoliko tjedana života. Na samrtnoj je postelji napisala sljedeći tekst:[2]

Kada bih još jednom mogla živjeti,

…išla bih polakše, ne bih trčala i sve bih putem pomnije promatrala. Mirno bih čekala dok se pupoljak ne bi otvorio do punine cvata.

Više ne bih nosila kišobran, ni hranu, ni čizme, ni aspirin.

I ne bih više učila naizust, već samo u svojoj nutrini.

Naredbe i propise dvaput bih provjeravala, a slijedila duboke poticaje.

Kada bih još jednom mogla živjeti, više bih promatrala svijet i više bih ljudi zagrlila.

Uživala bih u trenutku i ne bih tugovala za “dobrim starim vremenima” niti bih već danas isplanirala deset godina unaprijed.

Upustila bih se u rizik kako bih sačuvala djetinje povjerenje.

Manje bih se stidjela i sve bih stavila na kocku.

Kada bih još jednom mogla živjeti, ranije bih proljećem i duže ujesen bosonoga hodala.

Češće bih vikala i zidove bih groblja šarenilom prebojila.

Žustrije bih se svađala i češće mirila, manje se ispričavala i jasnije svoj stav zastupala.

Kada bih još jednom mogla živjeti, puno bih besramnije uzimala ono najbolje i glasnije se borila s prodikama.

Dopustila bih da me posve obuzme Božja privlačnost i udubila se u bore njegove, od smijeha nastale.

Kada bih još jednom mogla živjeti – živjela bih svoje sada – dakle:

gdje su prve zidine groblja?

Karin Leiter nadmudrila je liječnike i – nije umrla. No njezin bi tekst trebao predstavljati odgovor za Anne i za sve one koji život bez bračnoga partnera doživljavaju besmislenim. Usudimo se radosno nasmiješiti svakomu novom danu života i zahvaljivati Bogu što je i njega, a i nas, stvorio onako kako je on mislio da je dobro. Zato i mi oblikujmo svoje dane u skladu s dobrim.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Gudrun Kugler Kako pronaći ljubav svoga života. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati ovdje.

[1]  Usp. Dorothy Cummings, Isto, str. 10sl., 21 i 137 sl.

[2]  Karin E. Leiter, Die Lachfalen Gottes. Fröhliches Christsein, Tyrolia Verlag