Prije dvadeset godina napisala sam svoju prvu knjigu o tome zašto žene ne mogu „imati sve”, ili barem ne sve odjednom, bez obzira na to što im kultura govori. (Da vam natuknem: To je zato što nitko, ni muškarac ni žena, ne može istovremeno raditi dva posla s punim radnim vremenom, a da jedan ne nastrada.)

U to su vrijeme bjesnjeli takozvani „ratovi mama”. Brojne žene kojima su njihove majke i mentorice – feministice – prodale rog za svijeću, jadikovale su oko uzaludnosti nastojanja da se izvan kuće uspješno radi s punim radnim vremenom i istovremeno ima dobar brak i obiteljski život, ili su branile svoj odabir da rade puno radno vrijeme inzistirajući da je djeci sasvim dobro cijele dane i noći provoditi na mjestima gdje se o njima brinu nepoznati ljudi.

Od tada su poruke ženama o tome kako imati sretan život – što se tiče, ljubavi i seksa, posla i obitelji – poslužile su samo tome da ženama zagorčaju život. Ne samo da su žene nesretnije nego što su njihove majke i bake ikada bile, nego su i pod mnogo većim stresom, mnogo više nego muškarci.

Ništa od toga nije nimalo pomoglo muškarcima i ženama da nađu svoj put jedni do drugih. Romantične veze u Americi gotovo su zamrle, a brakova nikada nije bilo manje. Ta žalosna situacija nema samo jedan razlog, ali u srži su joj laži koje su feministice godinama govorile. Evo njih četiriju, bez nekoga određenoga poretka.

1. Ženama ne trebaju muškarci

To je počelo s naizgled humorističnom uzrečicom koju Gloria Steinem nije skovala, ali ju je često koristila na vrhuncu feminističkoga pokreta šezdesetih godina prošloga stoljeća: „Ženi treba muškarac kao što ribi treba bicikl.” Mentalitet koji ta fraza opisuje još je veoma prisutan, bilo da Jennifer Aniston govori o tome kako žene „ne moraju imati posla s muškarcem kako bi imale dijete koje toliko žele”, ili da Emma Watson govori o „partnerstvu sa samom sobom”. S vremenom, kako su žene počele i same zarađivati, ali i iskorištavati čari tada izumljene kontracepcijske pilule, počele su smatrati da ženama ne trebaju muškarci.

Bile su u krivu. U biološkome smislu žene su ustrojene tako da ovise o muškarcima, bez obzira na to koliko se život promijenio. Većina žena i dalje želi postati majkom, a kada to žele, postanu ranjivima. Čak i danas žene instinktivno znaju da će u konačnici trebati muškarca ako žele imati obitelj i ako uopće žele mogućnost da ostanu kod kuće, pa makar i samo na određeno razdoblje.

Doista, istraživanja pokazuju da je ono što je ženama najvažnije – čak i onima koje su financijski neovisne – jest to da imaju muškarca na kojega se mogu osloniti. Najvažniji je osjećaj da smo sigurne i u dobrim rukama – da, čak i u financijskome smislu. To se inače naziva hipergamijom, i itekako je prisutno i u 2019. godini.

2. Muškarci i žene su jednaki, ili, rod je društveni konstrukt

Točan trenutak u povijesti kada su odnosi između spolova pali na najnižu točku dogodio se kada su žene počele seksu pristupati poput muškaraca – ležerno, bez obaveza – pod krinkom tvrdnje da žene nisu različite od muškaraca i da su, prema tome, jednako sposobne za neobavezan seks. Pogledajte samo jedan blesavi članak s portala Bustle u kojemu se na temelju neke dubiozne studije tvrdi da se sada muškarci i žene s podjednakom vjerojatnošću upuštaju u neobavezne odnose ako im druga osoba pristupi na pravi način.

Od fakulteta do nadzornih odbora naše zemlje, mnoge su današnje žene naučile pristupati seksu kao što to često čine muškarci – bez potrebe za ikakvim obvezivanjem. Izgleda da su se opekle.

Ako ima ičega što je odličan dokaz tome, to je onda takozvana kriza sa silovanjima na fakultetima i pretjerivanja vezana za pokret Me Too. Jer, ako je istina da su žene „posve jednake muškarcima” po svojoj sposobnosti da ne povezuju seks i osjećaje, zašto su onda ljubavne afere po fakultetima i uredske romanse postale razlozima za podizanje sudskih tužbi, a ne sasvim poželjna stvar?

Nije samo naša seksualnost stvar koja potvrđuje posve različitu prirodu žena i muškaraca. Roditeljstvo to veoma dobro dokazuje. Kada se dijete rodi, kod žene gotovo uvijek proradi njezin gen za brižnost. Briga za dijete je u emocionalnome smislu njezin prvi instinkt, i zato je tako brz povratak na posao majkama neopisivo težak.

Očeva reakcija je drugačija: njegov je prvi instinkt brinuti se za obitelj u financijskome smislu. To nije njegov jedini doprinos, ali ta je stvar prva na njegovu popisu. Jednostavno rečeno, to što i muškarci i žene mogu biti sposobni odrađivati identične zadatke ne znači da ih s podjednakim žarom žele raditi. Želja za nečime je važna.

3. Biološki sat nije istina

Biološki sat možda je politički nekorektan, ali to ga ne čini nimalo manje stvarnim. Ženina idealna dob za trudnoću je 25 godina, izjavila je nedavno Gillian Lockwood, medicinska ravnateljica u Midland Fertility Clinic u Ujedinjenome Kraljevstvu:

„Gruba stvarnost je da je uspješnost umjetne oplodnje s vlastitim jajašcima kada prijeđete četrdesetu užasno malena. […] U kojoj drugoj grani medicine bismo dopustili, pa čak i poticali, pacijentice da plaćaju za neobaveznu operaciju s manje od pet posto mogućnosti za uspjeh?”

Zbog toga je sasvim logično da muškarci mogu odgađati brak dulje nego žene, ali mi to ženama ne govorimo. Umjesto toga se pretvaramo da mogu isplanirati svoje živote s karijerom u središtu, kao što to rade muškarci, kao da neće nikada doći do točke na kojoj će se njihova sposobnost da zanesu neizbježno sudariti s karijerom. Mnoštvo je članaka kojima je cilj sakriti biološku činjenicu da je ženama lakše dobiti dijete kada su u dvadesetima ili ranim tridesetima.

Drugim riječima, lažemo ženama kako bismo promicali političke ciljeve. Čineći tako, feministice dobivaju ono što one žele – to da žene odbijaju želju za majčinstvom i da umjesto toga budu produktivne na tržištu – ali žene ne dobivaju što žele.

Doista, nakon desetljeća orijentiranja prema kulturnim smjernicama, žene često više ne mogu pronaći muža. Ili ne mogu dobiti dijete. Ili se udaju i dobiju djecu, ali ne mogu ostati doma s njima jer su isplanirale život koji je za svoj cilj imao nešto posve drugo.

4. Karijera ispunjava više od braka i djece

Od svih laži koje feministice govore, najveća laž je zamisao da će uspješna karijera ženu više ispuniti od braka i obitelji. Gotovo je nemoguće prenijeti razmjere te laži, jer je i ona započela šezdesetih godina prošloga stoljeća, onda kada je Betty Friedan inzistirala da je biti supruga i majka jednako kao da ste u „udobnome koncentracijskome logoru”. Od tada su Amerikanke bombardirane nezaustavljivom bujicom riječi i slika kojima se potkrjepljuje argument Friedanove.

Ljudska bića su životinje koje žive u čoporu: potrebno nam je da budemo dio skupine kako bismo se dobro osjećali u vezi sa samima sobom. Nekima od nas sasvim je u redu izdvojiti se od gomile, ali većini nije. Dakle, poruke koje odašilje kultura su važne.

Budući da se majčinstvo više ne cijeni, i da ga se više ne smatra nečime što bi žena željela, a kamoli trebala raditi, žene se iznenade kada otkriju kako je teško ostaviti novorođenu djecu kod kuće i vratiti se na posao. Iznenade se kada otkriju da posao nije toliko zadovoljstvo koliko su ih do tada uvjeravali.

Taj isti osjećaj nelagode imaju i neudane žene koje ne mogu naći muškarca s kojim bi se skrasile. Ispostavlja se da karijera uopće ne ispunjava ako na kraju noću spavate sami.

Zato to sada govorim što glasnije mogu. Ženama se godinama lagalo, i zato su one tako nesretne. Samo je jedno rješenje. Obrnite svoje prioritete – stavite ljubav i obitelj, a ne posao, u središte – i tako ćete pobijediti u igri života. Ja sam tako postupila, i sve je ispalo drugačije – mnogo bolje.

Prijevod: Ana Naletilić

Tekst je izvorno objavljen na portalu Suzanne Venker i objavljujemo ga u hrvatskom prijevodu s ekskluzivnim dopuštenjem koje vrijedi isključivo za portal bitno.net.