Foto: Flickr/Ian Muttoo

Foto: Flickr/Ian Muttoo

Moda je davanje vrijednosti bezvrijednome. To je proizvodnja vrednota. Moda kaže da je zeleno ˝in˝, da je ˝crvena nova crna˝, da je ˝cool biti katolik˝ ili da ˝svi slušaju Biebera˝. U svakom slučaju, ona promiče sistem vrijednosti koji zapravo nema ništa sa samim pomodnim predmetom. Ako su zelene majice ˝in˝, to još uvijek ništa ne govori o tome jesu li one dobre. Reći da je katoličanstvo cool još uvijek ne znači govoriti o istini o katoličanstvu. To da svi slušaju Biebera, ne govori ništa o tome ima li njegova glazba ikakvu vrijednost. Moda izmješta iskustvo vrijednosti s odnosa između mene i promatranog objekta na odnos između mene i populacije, mase i općeg mijenja ostalih. Ono što želim reći jednostavno je: većina izjava o tome što je moderno zapravo su ili reference na popularnost nekog predmeta ili pokušaj da se taj predmet učini popularnim (pokušaj da se predmet prikaže kao potencijalno popularan, kao ˝novi hit˝). Činjenicu da popularnost nije pokazatelj vrijednosti vrlo je lako dokazati: pornografija je popularna. Davanje milostinje nije.

Postoji opipljiva čežnja u našoj kulturi, analogna gladi za odreskom koju osjeća čovjek koji nije jeo ništa osim kupusa ili za mirisom drveta, prljavštine i kiše nakon rada u klimatiziranom uredu – to je žeđ za vrijednošću u eri pomodnosti. Iskustvo prave vrijednosti je gusto, toplo i sveobuhvatno. Kada nešto percipiramo kao dobro, percipiramo ga kao uvijek dobro, ili, da pojasnim, kao da je vrlina inherentna njegovu bitku. Naravno, možda nismo uvijek u poziciji da iskusimo inherentnu vrlinu određene pjesme ili grada, ali također nećemo potrošiti njegovu vrlinu ili se zasititi te percipirane vrijednosti.

Prava vrlina je, u trenutku našeg iskustva, doživljena kao da vrijedi za sve i zauvijek. Kad me neki album obori s nogu, kad me oduševi njegova ljepota, njegova dubina i značenje, vrijeđa me kad netko ne vidi vrlinu u pjesmama s tog albuma. Mogla bih reći da su ukusi različiti, ali svejedno ostaje opipljivo razočaranje u mom pokušaju da vrlinu reduciram na moje vlastito, osobno iskustvo. Ako sam iskren sam sa sobom, rijetko kad taj raskorak u percepciji albuma doživim kao ˝razlike u ukusima˝, a gotovo uvijek kao uvjerenje da druga osoba nešto propušta.

Kad doživimo pravu vrijednost nekog predmeta, doživljavamo je kao vrijednost za sve. Njegova vrijednost se doživljava kao univerzalna vrijednost. Slično tome, čini se da vrijednost doživljavamo i kao svevremenu. Vraćamo se nekim albumima, ponovno proživljavamo određena iskustva, ponovno čitamo nevjerojatne knjige, opet i iznova promatramo omiljenu sliku, gledamo određeni film više puta i svaki put iz njega izvlačimo sve više značenja.

Tu, pak, kvalitetu ne posjeduje ono što je samo popularno. Popularna glazba konzumira se i probavlja u nevjerojatnim količinama. Nema iskrenog ˝povratka˝ pjesmama koje se rade po pomodnim standardima. Oko popularne glazbe ne lebdi taj miris besmrtnosti – ona mora neprestano biti zamijenjena sljedećim hitom. Ako itko sumnja u ovo, izazivam ga da posluša pjesmu ˝Call me maybe˝ s iskrenim uživanjem, bez mučnine, nostalgije ili ironije. U pomodnoj glazbi ne postoji nikakvo stremljenje inherentno dobrom pa stoga ona traje jedva mjesec dana prije nego što se istroši i odbaci.

Stoga je katolik – u onom opsegu u kojem je pozvan tražiti onu univerzalnu, beskrajnu dobrotu koja svoj izvor ima u Bogu – istovremeno pozvan oprijeti se snazi mode. Budući da se pojam hipster odnosi samo na još jedan pomodni trend i zbog toga je pretvoren u bezvrijedni fenomen popularnosti, ne bih išao tako daleko da kažem da bi katolici trebali biti hipsteri. Radije, katolici bi trebali, kao opipljiv dio svog duhovnog rasta, tražiti vrijednost ispred mode, prekrasnu umjesto popularne glazbe, lokalne umjesto popularnih restorana brzom hranom, odlične filmove umjesto otupljujućih blockbustera, pravu umjesto popularne psihologije, žive sakramente umjesto smiješnih majica s kršćanskim natpisima, knjige – o,da – umjesto blogova, načine iskrene komunikacije umjesto društvenih mreža i pravu politiku umjesto srednjostrujaškog stagniranja između liberalnih i konzervativnih opcija. Trebali bismo tražiti vrednotu, i prečesto nepopularnu, umjesto mode i tako postati znak suprotstavljanja u ovom tako pomodnom svijetu.

Marc Barnes

Izvor: www. steubenville.org

Prijevod: L.Ć./Bitno.net

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru bitnih informacija – klikni like[/facebook]