UMIJEĆE PEDAGOGIJE

Kako je sv. Ivan Bosco rješavao agresivnost kod mladeži koju je odgajao

Agresivnost je oblik energije koja postaje destruktivna ako u nju ne posegne pravi odgojitelj

Tuga

Foto: Shutterstock

Jedno od najljepših umijeća don Boscove pedagogije pokazalo se jedne jesenske večeri 1857. godine. Na željezničkoj postaji u Carmagnoli čekao je vlak za Torino. Skupina dječaka, izgubljenih u magli, zabavljala se bučnom igrom. Jedan od njih, vidjelo se očito, bio je vođa i zapovjednik. Don Bosco se približi grupi, ali vidjevši svećenika, dečki se brzo razbježaše. Ostao je jedino kolovođa da se obračuna s uljezom. Ruke na bokovima izražavale su drski stav dječaka koji se razmetao svojom agresivnošću. Zvao se Mihael Magone.

Don Bosca se jako dojmio prkosni čuperak kose i izazivačko ponašanje malog vođe. Naslutio je jednostavno da bi svu tu agresivnost trebalo usmjeriti prema dobrom cilju i pretvoriti je u prekrasnu snagu. Tako je i učinio. Nakon godinu i nekoliko mjeseci, koliko je još živio, Mihael Magone postao je uzoran mladić, vrstan i pametan učenik, smiren i uravnotežen, kako ga je opisao sam don Bosco: “Bio je vatrene naravi, nerijetko bi planuo u teško obuzdavani bijes; ali bilo mu je dovoljno reći: ‘Magone, što radiš? Zar se tako kršćani osvećuju?’ i on bi se smirio, skrušeno bi pošao kolegi i zatražio oproštenje”.

Agresivnost je oblik energije koja postaje destruktivna ako u nju ne posegne pravi odgojitelj. U tom smislu treba razumjeti tvrdnju D. Winnicotta: “Rast je agresivan čin, ne po tome što bi trebalo napadati druge, nego što odrastanje traži sukobljavanje, obranu vlastitih ideja, pravljenje vlastitih životnih planova, što znači i viđenje sebe u budućnosti kao odrasloga, dakle na mjestu sadašnjih roditelja.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To je, kako vidimo, veoma osjetljiva točka u odgoju djece i mladih, osobito danas. Nasilje postaje AIDS našeg vremena. Jasno, onaj tko živi agresivno u ozračju punom nasilja, što će drugo postati nego razbijač. Današnja djeca izvrgnuta su velikim opasnostima. Nasilje je zarazno, kao što to svjedoče crne kronike. Prikupljanje podataka o pojedinim slučajevima pravi je spektar nasilja: sukobi kao u ratu, kamenovanja s nadvožnjaka, suđenja manijacima koji šire perverzije.

Među današnjom mladeži postoji jaka potreba za manifestacijama nasilja: potreba da budu drukčiji, da nadvladaju dosadu, da dožive nešto neobično slijedeći zakone koji zahtijevaju sve jače doživljaje, nešto novo, poticaj da se prijeđe prag uobičajenoga.

Roditelji sami ponekad gurnu djecu u to ogorčeno srljanje. Svakodnevno iskustvo nam govori da bahati gotovo uvijek pobjeđuju.

Sport može biti izvrsno sredstvo usmjeravanja agresivnih nagona, ali “navijačke strasti” traže u njemu izliku za besmislene obračune mjesnih bandi. Važno je stoga pomagati djeci da ne padnu u zamku nabujale agresivnosti. Složenom nacrtu “konstruktivnog” odgoja mogli bi koristiti isticanje nekih značajnih pojedinosti

Pred agresivnim ponašanjima svoje djece roditelji bi se, prije nego reagiraju, trebali upitati: “Želim li graditi ili razbijati?” Graditi znači izbjegavati borbu za vlast, predlagati, a ne sukobljavati se, usmjeravati energiju svoje djece na pozitivan način.

Izbjegavati dosadu i nerad. Djeca i mladi koji ništa ne rade, koji se ne bave kulturnim, sportskim, i drugim aktivnostima, moraju “se ispucati” u besmislenom agresivnom vladanju.

Nikada ne nagrađivati agresivno ponašanje. Roditelji trebaju biti čvrsti i odlučni u ovome: nasilje nema nikakvu vrijednost. Trebaju, nadalje, imati na umu da djecu, kada surađuju, treba pravedno nagraditi. Mnogi roditelji, nažalost, posvećuju veću pozornost agresivnim gestama svoje djece, nego onim normalnim.

Dati priliku za poneki uspjeh. Nasilno ponašanje često nastaje iz frustracije. Dijete koje ima samopoštovanja dovoljno je sigurno i nema potrebe da bude agresivno.

Roditelji trebaju biti “pravedni”. Mala djeca su jako osjetljiva na obiteljsku pravednost. Male doze pravila i reda u kući sprečavaju prave lavine sukoba i svađa.

Dati dobar primjer. Kad roditelji viču, grde ili dijele zaušnice, oni se ustvari odriču vlastite uloge zrelog moralnog vođenja i spuštaju se na razinu uzrujanog djeteta; u tom pak slučaju riječ je samo o tome tko će jače i dulje urlati.

Predstaviti ideale, ukazati na ciljeve. Važno je često razgovarati s djecom o njihovim planovima, o tome što bi oni željeli, o njihovoj budućnosti.

Uključiti djecu u “konstruktivne” sredine. Razne grupe, udruge, oratoriji, pomažu djeci otkriti “ugodu zajedničkog druženja”.

Neću pasti u zamku onoga da “pobjeđuje tko jače viče”.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Brune Ferrera Sretni roditelji, s don Boscovim odgojnim sustavom. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 16. ožujka 2015.

Možda vam se svidi