GRADITI CIVILIZACIJU LJUBAVI

Djeca koja ‘nisu poput drugih’

Séverine, Pierre, Camille, Jérôme i njihovi prijatelji odlučili su sagraditi veliki dvorac od pijeska da bi se oduprli plimi koja dolazi krajem poslijepodneva. Desetogodišnja Julie stiže sa svojim malim bratom Xavierom. Na njih nitko ne obraća pozornost sve dok jedno dijete, smijuljeći se, ne počne prstom upirati u Xaviera. Julie se pravi da ništa ne vidi, ali netko postavi pitanje: » Julie, što je s tvojim bracom? Ima nekakvu čudnu glavu… A ne možemo ni razumjeti što govori«. Julie naglo pocrveni, zgrabi Xaviera za ruku i pobjegne…

Djeca

Julie dobro zna da je Xavier posebno dijete jer ima Downov sindrom, ali za nju je on prije svega njezin mali, dragi braco. Kad se Patrick vratio iz škole plačući jer su mu rekli da je »mongoloidni debil«, majka mu je lijepo objasnila: »Patrick, ti si Patrick. Ti si naš mali dečko i mi te jako volimo. Kad smo te čekali, kad si bio sasvim mali u mojoj utrobi, dogodilo se nešto zbog čega se ne možeš razvijati kao druga djeca. Još uvijek imaš poteškoća, na primjer kad vežeš vezice na cipelama, kad silaziš niza stube, kad čitaš, ali sve to nije najvažnije. Najvažnije je da ti imaš jako veliko srce koje zna ljubiti. Ti nas voliš onakve kakvi jesmo. I mi tebe volimo kakav jesi, i ti nam donosiš puno, puno radosti«8.

Djeca koja su se rugala Xavieru, kao i ona koja su Patricka nazvala debilom, nisu znala što govore. Vjerojatno im nitko nije govorio zbog čega su ta djeca drukčija od druge. Nitko im nije rekao da ta razlika, iako vidljiva i velika, ostaje površinska, jer ih ne sprječava »da imaju jako veliko srce koje zna ljubiti«. Nitko im nije rekao da vanjština često vara: mnoga djeca i odrasli koji izgledaju »normalno« mnogo su uskraćeniji od Xaviera ili Patricka, jer ih nitko ne ljubi i jer su zatvoreni u strahovitu sebičnost. Nitko im nije rekao da ono najgore u životu nije nedostatak inteligencije ili spretnosti: najgori je nedostatak ljubavi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kako stoji stvar s našom djecom? Jesu li imali prigodu otkriti te stvari? Koristimo li sve prigode da ih odgajamo za poštovanje prema drugima, tko god oni bili, gledajući dublje od vanjštine, dalje od razlika, bez straha?

To je jedan vrlo važan vid vjerskog odgoja, danas više nego ikada, jer živimo u svijetu u kojem se sasvim legalno primjenjuje eugenizam. Kakva god bila patnja roditelja koji saznaju da će se dijete koje očekuju najvjerojatnije roditi s teškim hendikepom9, pogledajmo stvarnosti u lice: »Korak po korak, zbog rijetkih ili graničnih slučajeva, uvodi nas se u svijet straha, nesigurnosti i neodgovornosti. (…) O nama ovisi hoćemo li usred te civilizacije straha i smrti graditi civilizaciju ljubavi i života u kojoj će i najbjednije biće biti prihvaćeno zbog onoga što jest: osoba koja je beskrajno dragocjena, sama po sebi, u Božjim očima i u očima onih koji znaju gledati dalje od privida i koji znaju doći do srca«10.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Graditi civilizaciju ljubavi zajedno sa svojom djecom − hitni je prioritet. To ćemo činiti ako budemo, između ostalog, upoznavali i poštovali one koji se nalaze izvan okvira uobičajenih normi i koji, samo iz tog razloga, smetaju ili izazivaju zabrinutost. Shvatimo dobro da smo svi mi, a naša djeca (posebno adolescenti) još i više od nas, izloženi neprestanoj propagandi koja nas želi uvjeriti »da nenormalna djeca ne mogu biti sretna i da njihov život nije vrijedan življenja«. Koliki »normalni« ljudi, koji padaju u depresije i žive pod lijekovima za smirenje, sažalijevaju osobe s posebnim potrebama i govore: »Kako je to tužno vidjeti…«? Tako su zaslijepljeni svojim strahovima ili predrasudama da čak ni ne primjećuju da su mnogi od tih ljudi puno sretniji i radosniji od njih.

Mons. Vingt-Trois, nadbiskup Toursa, napisao je prigodom petnaeste godišnjice liberalizacije pobačaja: »Prema činjeničnom stanju, pobačaj je implicitno prihvaćen kao način prakticiranja eugenizma. Pobačaj omogućuje da se izbjegne rađanje djece koja ne odgovaraju našim kriterijima normalnosti. (…) Da bi se to promijenilo, mi se moramo promijeniti. Moramo promijeniti (…) svoj način gledanja na djecu koja su proglašena nenormalnom«.

Svatko se može na svoj način i prema svojim mogućnostima otvoriti prema svijetu osoba s posebnim potrebama. Koliki roditelji djece s posebnim potrebama trpe jer su usamljeni, jer se osjećaju odbačenima! Jedna mama, kad je upisivala svoju kćer s Downovim sindromom u vrtić, žalosno je rekla: »Znam da nikad ne će biti pozivana na rođendane«. Zašto? Sramežljivost, osjećaj nelagode s obje strane. Katkad je dovoljno samo malo jednostavnosti, malo hrabrosti, da bi se stvari stubokom promijenile. Ta jednostavnost i ta hrabrost plodovi su Duha Svetoga: tražimo ih od njega!

Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum)

Foto: Shutterstock.com


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 31. srpnja 2015.

Možda vam se svidi