Crkveni nauk o spolnosti i braku je radosna vijest. Ova se istina mora naglasiti od samoga početka. Radosna je vijest jer je to istina o ljubavi, a istinska je ljubav ispunjenje ljudske osobe. No nauk Crkve o spolnosti i braku je i izazovna vijest. To je zato što je istina o ljubavi uvijek izazovna.

Crkva nikada ne propušta navješćivati da je Krist došao na ovaj svijet ne samo zato da nam pokaže smisao života, nego i da nam dade milost kako bismo prebrodili naše strahove, rane, sebičnost i grijehe, te živjeli u skladu s tim smislom. Istinska je ljubav moguća. Radi se o obećanju koje nam Crkve pruža u svojemu nauku o spolnosti i braku. To je radosna vijest. To je velika vijest.

Supružnici nisu samo slika Božje ljubavi unutar Trojstva. Oni su i slika ljubavi između Boga i cijeloga čovječanstva, učinjena vidljivom u ljubavi Krista i Crkve. Temeljem njihova krštenja, kršćanski je brak sakrament. To znači da je on živi znak kojim se uistinu uspostavlja odnos i udioništvo u sjedinjenju Krista i Crkve. Ženidbena privola, koja se ostvaruje sjedinjenjem supružnika u “jedno tijelo”, tvori taj živi znak.

Parafrazirajući svetoga Pavla: stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih će biti jedno tijelo. Radi se o otajstvu velikomu i ono se odnosi na Krista i Crkvu (usp. Ef 5,31–32). Krist je ostavio svojega Oca na nebu. Ostavio je dom svoje majke na zemlji da bi svoje tijelo predao svojoj Zaručnici kako bismo s njime mogli postati “jedno tijelo”.

Gdje mi postajemo “jedno tijelo” s Kristom? Na poseban način u euharistiji. Euharistija je sakramentalni čin izvršenje (konzumacije) braka između Krista i Crkve. I kad primamo tijelo našega nebeskog Zaručnika u naše vlastito, baš kao žena u sebi začinjemo novi život – sâm život Božji. Kao što je Krist rekao: “Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi” (Iv 6,53).

Budući da zajedništvo muškarca i žene u “jednomu tijelu” od samoga početka nagovještava euharistijsko zajedništvo Krista i Crkve, Ivan Pavao II. govori o braku kao “praiskonskomu sakramentu”. Zaustavimo se na trenutak i pogledajmo gdje se ova stvarnost uklapa. Od svih načina koje je Bog odabrao da objavi svoj život i ljubav u stvorenomu svijetu, Ivan Pavao II. kaže da je brak – kad se ozakoni i izvrši u spolnomu sjedinjenju – najbitniji.

Sveti se Pavao nije šalio kad je rekao da je to “otajstvo veliko”. Je li Bog uopće mogao našu spolnost učiniti imalo važnijom od ovoga? Imalo ljepšom? Imalo slavnijom? Bog nam je darovao samu spolnu želju da nam bude snagom da ljubimo kako nas on ljubi, tako da mognemo sudjelovati u božanskomu životu i ispuniti sâm smisao vlastitoga bivanja i postojanja.

[facebook]Klikni like i prati nas na Facebooku:[/facebook]

Zvuči sjajno, kažete, ali to je nešto posve drugo od načina na koji se spolnost izražava prema iskustvu stvarnih ljudskih bića. Da, tako je. Povijesno zlostavljanje žena od strane muškaraca; tragedija silovanja i drugih gnusnih spolnih zločina, čak i protiv djece; AIDS i sva sila drugih spolno prenosivih bolesti; neudate majke, djeca “bez očeva”; pobačaj; preljubništvo; stope razvoda braka koje rastu vrtoglavom brzinom; prostitucija; pornografska industrija vrijedna milijarde dolara; općeniti veo srama i krivnje koji obavija pitanja spolne naravi – sve to stvara potpuno drugačiju sliku od one koju nam pružaju sveti Pavao i Ivan Pavao II.

Zapravo, ovako naslikana slika predstavlja tragediju ljudske grješnosti i naš otpad od nauma koji je Bog “u početku” imao za našu spolnost.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa “Otvoreno o seksualnosti i braku”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

O knjizi “Otvoreno o seksualnosti i braku” saznajte više na linku ovdje gdje je možete i prelistati.