Draga Julie,

ni prošlim te pismom nisam uspjela uvjeriti!

Iako se pokušavam što više duhovno pripraviti za vrijeme svetih božićnih blagdana, pritisak praktičnih poslova toliko je velik da sam ti pisala u žurbi pa se vjerojatno nisam tako dobro izrazila kao što sam trebala.

Koji god bio razlog, moja ti objašnjenja nisu bila dovoljno uvjerljiva i – ako sam dobro shvatila tvoje pismo – ti misliš da je neprirodno stalno se truditi biti duhovno u svom najboljem izdanju za svoga supružnika te da bi lažnim prikazivanjem svoje osobnosti unijela napetost u svoj odnos s Michaelom. U današnje vrijeme većina je ljudi uvjerena da iskrenost zahtijeva od nas da kažemo sve što mislimo i da pokažemo sva svoja raspoloženja i osjećaje, kako ne bismo bili licemjerni.

Mislim da krivo shvaćaju pojmove licemjerja i iskrenosti. Prije Dana zahvalnosti sam, na primjer, čula mladu djevojku kako optužuje svoju tetku da je licemjerna jer se ponašala prijateljski prema osobi koju baš ne voli. Dopuštam da je stav njezine tetke i mogao biti licemjeran. No je li nužno bio takav? To ovisi o njezinoj namjeri, a kakve su namjere, ponajbolje je znano onima čije su.

Pokušat ću biti određenija: pretpostavimo da postoji osoba koja mi uistinu nije draga, ali se ipak prema njoj ponašam posebno ljubazno zato jer mi je zbog nečega potrebna ili zato što želim izgledati vrlo sveto. To doista znači biti licemjeran. Ali pretpostavimo da, nakon što sam shvatila koliko je moje ponašanje subjektivno i neljubazno, pokušavam zaći u svoje dubine i vidjeti tu osobu kao dijete Božje, čija je duša besmrtna. Iako moja antipatija prema njoj neće tada nestati, moje će me iskreno promišljanje potaknuti da joj se ljubazno obratim.

Ne smatram da sam bila licemjerna u ovoj situaciji. Upravo suprotno, surađivala sam sa svojim dubljim ja nadilazeći vlastitu odbojnost kako bih pokušala vidjeti tu osobu onako kako je Bog vidi. U tome je istinska ljubav − ona se ne temelji na površnim osjećajima naklonosti prema nekome, već na našoj svijesti o toj osobi i o njezinoj neizmjernoj vrijednosti kao djeteta Božjega.

Poznajem osobu koja vjeruje da je vrlo iskrena jer ne oklijeva reći da ti neka haljina loše pristaje ili da imaš izbačen zub koji loše izgleda kada se smiješ. To nije iskrenost, već nepristojnost: izražavanje površinskih osjećaja koji vrijeđaju druge osobe.

Umjesto toga, trebamo se svojevoljno vratiti u dubine svoje duše u kojima drugima možemo prilaziti ljubazno i s poštovanjem koje im pripada. Čuvaj se uvjerenja da samo zato što nešto misliš ili osjećaš, iskrenost od tebe traži da to i izraziš.

Savjetujem ti da se ti i Michael u svom bračnom životu uvijek jedno drugome pokazujete u što boljem duhovnom svjetlu, a pod time ne zagovaram “licemjerno foliranje” (kao što si ti to nazvala) koje bi odstranilo spontanost. Ono što zapravo tražim od tebe je da razlikuješ svoje dublje, valjane osjećaje od površnih, nevaljanih, i da tada one valjane, snagom svoje volje, u potpunosti odobriš i prihvatiš, a nevaljane odbaciš.

Neopravdani osjećaji ne moraju nestati, ali u najmanju ruku ne mogu se ukorijeniti u tebi, jer im ne daješ hrane. Nadajmo se da će oni ubrzo izblijedjeti i nestati, osobito ako ih nastaviš odbacivati uvijek kada se ponovno pojave.

Ostani vjerna prelijepom taborskom viđenju Michaela o kojem sam ti govorila u prijašnjim pismima. Znam da je to ponekad teško i da se taborsko viđenje – koja ti je prvotno došlo kao dar – mora neprestano oživljavati.

To je za očekivati. Apostoli su vidjeli preobraženoga Krista na gori Tabor, pa ipak, i oni su se trebali vratiti u podnožje brda i kasnije se ponovno uspinjati, ponekad kroz maglu i kišu, držani jedino vjerom da je sada zamračena vizija istinita i da ih Krist i dalje čeka na vrhu.

Sigurna sam da postoje slični trenutci kada se vizija Michaela koja ti je nekoć bila dana čini poput nestvarna privida kojega si grješkom držala pravom stvarnošću. Tada moraš pokazati snagu svoje vjernosti. Moraš se, u vjeri, čvrsto držati svoje izvorne vizije Michaela, iako će sada vjera možda morati zamijeniti vid. Uz Božju pomoć, tvoja vizija zadržana u vjeri dat će ti snagu da ideš naprijed, da se uspinješ strmim liticama i suočiš s opasnostima i poteškoćama. Obećanje povratka ljepote koju si nekoć zamjećivala, dat će ti krila i snagu.

Ovdje je najvažnija tvoja volja, jer se svaka prava ljubav mora potvrditi brojnim činima volje koji nas podržavaju kad – iz bilo kojih razloga – naši osjećaji slabe.

Tako, kada voliš, voli Michaela onakvoga kakvoga si jasno vidjela u onom prvom viđenju. Tada ćeš mu uvijek željeti dati sve najbolje od sebe, kao poseban dar za njega. (Za onoga tko voli, uvijek je izvor patnje spoznaja da nije u stanju voljenoj osobi pružiti najbolje od svega, uključujući i ono najbolje od sebe. Zato, dajmo sve ono što možemo dati i molimo da bismo uskoro mogli dati i više.)

Nadam se da te je ovo uvjerilo da ja ne savjetujem usiljenost, već vjernost svome pravome ja.

Posebno u ovo vrijeme Božićnih blagdana, svi smo pozvani na duboku sabranost duše koja ljubavlju preobražava naše stavove i djela.

Molit ću iskreno za tebe i Michaela dok radosno slavimo rođenje Spasiteljevo.

Lily

Gornji tekst je izvadak iz knjige Alice von Hildebrand, Ljubavlju oplemenjeni. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.