“Imamo sve da budemo zadovoljni i da lijepo živimo: veliku kuću, veliki vrt, automobil, dobra primanja, ali… uvijek i svuda se nailazi na taj nesretni ALI. Nas dvoje se nikako ne slažemo.
Vjenčali smo se iz ljubavi. Zaljubila sam se i željela imati pored sebe nekoga tko će mi biti drug, prijatelj, muž, ljubavnik, a nikako skrbnik. Međutim, dobila sam jedino materijalnog skrbnika. Od braka nemam ništa osim novca, kojeg sam i prije imala. Mnogo je važnije ono duševno zadovoljstvo, nego sav novac ovoga svijeta. Moj muž zna samo za rad na terenu, a kad je kod kuće, prčka nešto oko auta, ili spava. Dolazim do zaključka da je moj muž meni glumio, ili sam ja bila toliko slijepo zaljubljena pa ga, ustvari, nisam vidjela onakvim kakav jest, nego onakvim kakvog sam ja željela. Majstor je u izbjegavanju intimnosti. Što se našeg intimnog života tiče, od prvoga je dana bio ‘u najboljem slučaju nikakav’. Seks je za njega jedna od obveza na koju je pristao kada je potpisao vjenčani list, a ne nešto lijepo što se događa zbog zadovoljstva, vlastitoga i partnerova. Nerijetko sam spontano briznula u plač nakon spolnog odnosa, na što me on pogledao, okrenuo se i zaspao. Kad sam mu se potužila, rekao mi je da je to moj problem i da ga rješavam sama. Ja sam se sve više povlačila u sebe, prestali smo o tome razgovarati. Teme naših razgovora postale su samo obiteljski sadržaji, kuća, posao. Pomoć kategorički odbija i tvrdi da su to naši intimni problemi koje moramo sami riješiti, bez uplitanja nekoga trećega. Ne želi ići u bračno savjetovalište. Užasno se bojim samoće, premda sam i sada u braku najviše sama. Ne poduzimam nikakve korake za razvod i nadam se da bi se naš brak mogao spasiti…”

To je vapaj jedne usamljene, razočarane i nezadovoljne “uredno udate” žene. Sve je formalno u redu ali samo na van, za susjede, prijatelje, roditelje, župnika. Grčevito se čuva i obnavlja, ali samo fasada. Svi im zavide i smatraju uzorom sačuvanog i uspješnog braka. Međutim, ona se iza te lijepe fasade osjeća sama. Misli da to može sakriti i pred vlastitom djecom.

Sve to trpi, da bi im sačuvala djetinjstvo i mladost, a nije svjesna da na njih itekako utječe s onim što im sakriva i prešućuje.

Koliko takvih žena traži utjehu i pomoć “u vertikali” prepuštajući mužu da dalje uživa “u horizontali” ali bez nje? Ona ide sve više u crkvu, prebire krunicu i prinosi žrtvu obiteljskom ognjištu a on sve duže ostaje na poslu, sve više dežura i pronalazi užitke izvan kuće.

Što sada? Jedino je rješenje, da se oboje vrate u svoju “bračnu horizontalu” i zajedno potraže pomoć u “vertikali”. Greška je bila u tome, što je ona išla linijom manjeg otpora i ostavila ga
samog u “horizontali”. To od nje ne traže ni Bog ni djeca!

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Brak naš svagdašnji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.