Pogledao sam desetak muškaraca i žena koji su sjedili oko stola, polako odmahnuo glavom i rekao: „Ljudi, ne želim biti jedan od vas.”

Nasmijali su se.

Do sada me je većina njih dovoljno dobro upoznala da shvate da se šalim, ali i da govorim istinu.

Do sada sam većinu njih dovoljno dobro upoznao da shvatim kako se i oni jednako osjećaju.

Svakome je od nas bilo tako drago što smo „pronašli” ovu prostoriju, ovaj stol, ove ljude – grupu za potporu za udovce i udovice, koja se sastaje jednom mjesečno. Svatko je od htio ne uklapati se tu, ne trebati… to.

Udovištvo je ekskluzivni klub u koji se nitko ne želi učlaniti jer je cijena učlanjenja prevelika. Mi smo nešto kao klika, tajnovita ekipa, koja šuti u svojemu novome životu i najnovijim izazovima kada se god nađemo u blizini onih koji nisu članovi.

Tako je bilo da je okupljanje formalno (kao u grupi za potporu) ili neformalno (posjet s članom obitelji ili prijateljem/prijateljicom koji su odnedavno ili odavna udovci). Tako jedni uz druge razgovaramo, razgovaramo, i još razgovaramo. Plačemo i smijemo se. Razmjenjujemo uspomene i boli u srcu, govorimo o stvarima za kojima žalimo i o strahovima, i tako pronalazimo utjehu i hrabrost.

U okruženju grupe za potporu, zajedno – mjesec za mjesecom, sastanak za sastankom – govorimo kako se snaći u tome nepoznatome novome svijetu. Govorimo kako napredujemo malim koracima, ili podnosimo velike teškoće, kako otkrivamo stvari o sebi. Govorimo kako preživljavamo rođendane i godišnjice i Božiće i… i tako dalje.

Dan za danom, noć za noći.

Pojedinosti naših situacija jedinstvene su kod svake osobe, ali tema svačije priče je identična: „Bio sam u sretnome braku koji je prebrzo završio, i sada sam shrvan.” Tako je kada je par bio tek nekoliko godina zajedno, i kada su skupa bili mnoga, mnoga desetljeća.

U sretnome braku nikada nije dovoljno godina.

Moja priča

Da, nijedan brak nije savršen, ali neki su nevjerojatno sretni. Ja sam bio blagoslovljen – moj je bio jedan od tih.

Monica i ja vjenčali smo se 1974. godine. Odgojili smo troje djece, i imamo dvoje unučadi. Početkom devedesetih godina prošloga stoljeća pisali smo obiteljske kolumne za Catholic News Service i časopis Kolumbovih vitezova u Columbiji. Zajedno smo pisali knjige i uređivali časopis My Daily Visitor. 2005. godine pokrenuli smo „Prijatelje sv. Ivana Brižnoga” (Friends of St. John the Caregiver), međunarodnu katoličku organizaciju koja promiče brigu za sve koji njeguju bolesne članove obitelji.

Početkom 2010. godine Monici je dijagnosticiran rak maternice. Nakon operacije, kemoterapije i zračenja imala je 20 posto šanse da preživi još pet godina. Rak se vratio 2012. godine, i tada su nam rekli da u najboljem slučaju ima još godinu dana života.

Umrla je u siječnju 2013. godine. Oboma nam je tada bilo 60 godina.

Mislio sam da sam spreman. Bio sam… i nisam. Mislim da sam bio spreman koliko se može biti. No ubrzo sam shvatio da nije moguće biti stvarno spreman.

Pričam svoju priču ovdje jer tako često započinju susreti grupe za potporu. Svi dobijemo priliku ispričati svoju priču, a osobi koja je tu nova to je možda prvi put da ima priliku ispričati svoju priču, i da podijeli dotada neispričane pojedinosti sa skupinom ljudi koji mogu slušati, razumjeti i suosjećati.

To je sigurno mjesto, utješno mjesto. I siguran sam da je to – iako to nitko nikada nije tako opisao – i sveto mjesto.

Svi mi možemo reći: „Znam kako je meni biti udovac/udovica”, sada posve svjesni da, baš kao što je svaki brak jedinstven, tako je i s tugom udovca ili udovice.

Tajne udovištva

Ponekad razgovor ode u smjeru stvari za koje bismo voljeli da smo ih znali prije nego što se sve to dogodilo, i onda bismo bili bolje poduprli bližnje, prijatelje i poznanike koji su ostali bez bračnih drugova. Želimo da je i nama netko rekao neke od „tajni udovištva”. I nekada onima za stolom kažem – tim ljudima, mojim ljudima – da ću ispričati njihove tajne.

„Cinkat ću te”, kažem, a oni se opet počnu smijati.

I tako, uz njihovo odobrenje, dijelim s vama šest stvari za koje bi oni voljeli da ih znate:

  1. Ne govorim o tome što se stvarno događa, jer vi vjerojatno mislite, kao što sam i ja mislio, da ću poslije pola godine, godinu dana, deset ili više godina preboljeti.

Ili da sam prebolio. Vrijeme ne izliječi sve rane do kraja. Tuga udovištva se smanji, ali to je poput kroničnoga stanja s kojim sam naučio živjeti, znajući da može bilo kada opet buknuti.

  1. Znam da vam je teško reći „pravu stvar” kada me prvi put vidite nakon što je umrla moja žena/umro moj muž.

No molim vas, nemojte mi govoriti da točno znate kako mi je. (Molim vas, nemojte reći da ste imali mačku koja je uginula!) Nema „prave stvari” koja odgovara svima. Zapravo, ima nešto utješno u tome kada priznate: „Ne znam što bih rekao.” Recite mi da vam je žao što je umrla. Recite mi da molite za nju i mene. Recite mi neku priču o njoj, nešto lijepo ili smiješno čega se sjećate.

  1. Ne bojte se govoriti o mojoj ženi samo zato što se ja tada rasplačem.

Mnogo je gore kada nitko neće da izgovori njezino ime, kada se toliki članovi obitelji i prijatelji ponašaju kao da ona nije nikada postojala. Meni moje plakanje ne smeta. Postao sam prvak u plakanju. Neće me uvrijediti ili uznemiriti ako mi pošaljete mail ili nazovete me na njezin rođendan ili na našu godišnjicu braka, ili godišnjicu smrti. To mi je zapravo drago – jako drago!

  1. Sada moji najsretniji trenuci mogu imati i sjetnu notu.

Moj će sin brzo diplomirati! Kći mi se udaje! Dobio sam prvo unuče! A to se sve događa… bez moje voljene supruge pokraj mene. Trebali smo „mi” slaviti taj događaj, a sada sam „ja”. Samo „ja”. Pomaže znati da ste i vi svjesni njezine odsutnosti, ako se počnemo prisjećati nečega o njoj.

  1. Nisam ista osoba koja sam bio prije nego što je ona umrla.

Živim na istome planetu, ali bez nje je to drugačiji svijet. Taj ogromni gubitak sastavljen je od bezbrojnih malenih gubitaka koji su dio mojih dana – i mojih noći.

  1. Možete pomoći, i pomažete, ljubazno me pozivajući na okupljanja čak i ako ja i dalje govorim: „Ne, hvala.”

Pomažete time što shvatite ako u posljednjem trenutku nazovem i kažem da ne mogu doći. Pomažete time što ste strpljivi kada sam, ako uopće dođem tamo, odsutan mislima. Ponekad sam usamljen i usred gomile ljudi koji me vole jer sam, u jednome vrlo jednostavnome smislu, tamo sam. No vaša trajna potpora, razumijevanje i molitve mnogo mi znače. One i dalje čine veliku razliku dok – spotičući se – idem  dalje. I veoma sam zahvalan za njih.

I za vas.

Izvor: Our Sunday Visitor | Prijevod: Ana Naletilić

Bill Dodds autor je knjige “Na hodočašću koje se zove Oplakivanje: Vodič za udovce i udovice”. Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje autora. Sva prava pridržana.