Tijekom gotovo trideset godina braka supruga i ja puno se puta nismo slagali – ponekad je bila riječ o velikim neslaganjima. U tim trenutcima činilo se da nam je jedinstvo razrušeno na nekoj nedokučivo dubokoj razini i da taj jaz ne možemo jednostavno prevladati razgovorom. Zaglavili bismo u strastvenoj, ljutitoj i mučnoj raspravi. Dogovorili smo se da se u tim trenutcima trebamo nakratko razdvojiti: ona bi otišla u jednu sobu, ja u drugu. To nam je često vrlo teško padalo zato što nije lako prekinuti raspravu kada dođe do vrhunca, kada čovjek bjesni i želi poraziti i pobijediti sugovornika. Ali to je svakako bilo bolje nego riskirati posljedice rasprave koja je izmakla kontroli.

U samoći bismo se pokušali smiriti i postavili bismo si pitanje: Što je učinila ona, a što ja da pridonesem ovoj situaciji zbog koje se svađamo? Što? Koliko god maleno to bilo, koliko god udaljeno… i ona i ja u nečemu smo pogriješili. Zatim bismo se opet sastali i podijelili rezultate svojega propitivanja: Evo u čemu sam bio u krivu…

Problem kod takva pitanja jest taj što zbilja morate htjeti odgovoriti na nj. A problem s time je što vam se odgovor neće svidjeti. Kada raspravljate s nekim, želite biti u pravu i želite da druga osoba bude u krivu. Želite to zato što to znači da se oni moraju promijeniti i žrtvovati, a ne vi, a to je u svakom slučaju bolji ishod. Ako ste ipak u krivu vi, ako se vi morate promijeniti, onda se morate dobro preispitati – svoja sjećanja iz prošlosti, način na koji živite svoju sadašnjost i svoje planove za budućnost. Zatim morate odlučiti biti bolji, morate otkriti kako to učiniti i zatim to doista učiniti. To je iscrpljujuće. Potrebno je puno ustrajne vježbe da bi čovjek počeo primjerima potvrđivati ono što uvidi i da bi mu neka nova djela prešla u naviku. Puno je lakše ne primijetiti, ne priznati i ne potruditi se. Puno je lakše skrenuti pažnju s istine i svjesno ostati slijep.

Ali to je trenutak u kojemu morate odlučiti želite li biti u pravu ili želite mir. Morate odlučiti želite li ustrajati na tome da je vaš stav apsolutno točan ili ćete poslušati drugoga i pokušati pregovarati. Dokazujući da ste u pravu nećete postići mir. Postići ćete samo to da ste u pravu, a vaš partner onda može biti samo u krivu – poražen i u krivu. Učinite to deset tisuća puta i brak će vam se raspasti (ili ćete barem htjeti da se raspadne). Da biste se opredijelili za drugi ishod – da biste tražili mir – morate odlučiti da više želite istinit odgovor nego što želite dokazati da ste u pravu. To je put izlaska iz tamnice vaših tvrdoglavih predrasuda. To je preduvjet za pregovaranje. To znači istinski obdržavati 2. pravilo („Odnosite se prema sebi kao prema nekome kome ste dužni pomoći.“)

Tammy i ja naučili smo sljedeće: ako si postavimo to pitanje – i ako istinski želimo doći do odgovora na nj (ma koliko taj odgovor možda bio užasan ili sramotan) – onda će iz dubine našega uma izroniti sjećanje na neki krivi potez ili neku glupost koju smo učinili, i to uglavnom ne tako davno. Kada se to dogodi, možete se vratiti partneru, reći mu (joj) zašto ste idiot i iskreno se ispričati, a on (ili ona) može učiniti to isto i također se iskreno ispričati. Tako ćete vas dvoje idiota vjerojatno moći opet razgovarati. Možda je upravo to prava molitva, kada se zapitamo: što sam krivo učinio i što mogu učiniti da barem malo popravim situaciju? No morate to pitati otvorena srca, spremni i za strašnu istinu. Morate biti spremni i za ono što ne želite čuti. Jednom kada odlučite učiti iz vlastitih pogrješaka zato da ih možete ispraviti, otvarate kanal za komunikaciju sa svim mislima koje razotkrivaju istinu. Možda je to isto kao kada se posavjetujete s vlastitom savješću. Možda je to na neki način isto kao i kada razgovarate s Bogom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jordana Petersona “12 pravila za život”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.