Netko je rekao da je brak, između ostalog, pedeset godina razgovora. To mi se čini poticajnim razmišljanjem. Ako je brak projekt dvoje ljudi, mora se neprestano iznova hraniti doprinosima jednog i drugog. Morat će podijeliti sve što im je zajedničko, a to će zahtijevati tečnu komunikaciju.

Koji su najpotrebniji uvjeti da bi taj razgovor bio jednostavan, nježan i plodonosan? Mislim da prvi i osnovni stav treba biti iskrenost. Pokazati se onakvim kakav jesi. Radi se o suočavanju sa stvarnošću kao prvom činu hrabrosti. Kada suprug previše izlazi s prijateljima, ako žena postane sjetna te izmisli bilo kakav izgovor koji nema nikakve veze sa stvarnošću, možemo završiti na žalopojkama gdje nikad ne znamo za što se uhvatiti. Trebamo izgubiti strah od toga da se pokažemo onakvima kakvi jesmo. Vjerujem da me razumiješ. Ne radi se o tome da budemo grubi i uvijek kažemo ono što mislimo ne razmišljajući o tome što govorimo. To bi bila spontanost, ali ne iskrenost. Razboritost će biti protuteža koja nas tjera da razgovaramo s taktom i u pravo vrijeme. U pravo vrijeme, na pravom mjestu i na najljubazniji način. To je problem osjećajnosti, a osjećaji se odgajaju.

Nismo li se dogovorili da ćemo biti otvoreni za međusobno prihvaćanje sa svim našim manama? Treba srušiti ogradu, zaboraviti zastarjele stereotipe već jako istrošene od vremena, da bismo gurali kola u istom smjeru. Uvijek su me nasmijavali i rastuživali oni bračni parovi koji provode život okolišajući ili napadajući iz zasjede. Što li će misliti? Kako ću joj reći?… Mislit će ono što je već mislila, jer joj već po četvrti put ponavljaš istu stvar; međutim propustio si zlatnu priliku da budeš jasniji, da bi te bolje upoznala, da bi te bolje voljela. Nadam se da oko te zadnje točke nemaš nedoumica. Što više poznajemo neku osobu, više je volimo. U jednom braku može biti mnogo prepreka, no jedna od najvećih je strah. To je poput crva koji izgriza sve čega se dohvati i koji, osim toga, to radi malo po malo, krišom, ali uništava savršene grede.

Ne slažemo se u mnogim stvarima!… Naravno, zato morate mirno razgovarati… da biste se dogovorili.

Praksa koja daje odlične rezultate jest: biti sebični i “pobjeći zajedno”. Uvijek ima trenutaka i mjesta gdje se mogu ostaviti djeca. Nije tako komplicirano. Vaša će vam djeca biti zahvalna kad vas vide opuštene i dobro raspoložene. Ne treba vam puno dana. Može se iskoristiti poslovni put i to automobilom, ako je moguće. Tristo kilometara uz ručak ili večeru pružaju vam četiri i pol sata za razgovor. Sad je trenutak, ne da kukate, već da iznesete poteškoće koje se mogu popraviti, imajući na umu umijeće predlaganja rješenja. U razgovoru oboje možete iznositi problem. Potrebno je potražiti jedno, dva ili tri pozitivna rješenja.

Jasno je da se za to treba potruditi u razmišljanju, ali ne o tome koliko se tko slikovito izražava nego kako ću iznijeti temu tako da je drugi vidi jasno i da ga potakne na rješenje. Ne u trenucima ljutnje, jer ti tada adrenalin pomrači neurone, već u normalnim situacijama.

Radi se o zanimljivom fenomenu: da bismo pokrenuli proizvodnju, posao ili neko zanimanje upotrijebit ćemo svu svoju sivu tvar i naše najbolje sposobnosti. A kada mislimo na ovaj posao o kojemu toliko toga ovisi? Ne zaboravi, prihvatiti drugog ne znači uklopiti se u njegovu rutinu. Znači prilagoditi se. Ne radi se o želji da drugog promijenimo. Treba pripaziti, jer ponekad ne vidimo stvari onakvima kakve jesu već s naljepnicom koju smo na njih prilijepili. Prečesto u drugome vidimo istaknute one elemente (mane ili vrline) koji nas najviše pogađaju. Inzistiram na tome da ne možemo ljubiti samo dijelove drugoga. Trebamo ga ljubiti u njegovoj cjelovitosti. Trebamo ljubiti cijelu tkaninu iako shvatimo da se iz tog cijelog komada mogu izrezati različita odijela.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Antonija Vázqueza “Brak za novo vrijeme”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.