Početak je uvijek sretan događaj. Početci ljubavi uvijek ostavljaju vječni trag bijelog oblaka i očaravajućeg okusa. Nitko ne zaboravlja taj početak koji se uvijek
pamti kao slavoluk pobjede. Bi li to želio ponovo doživjeti? To je vrlo jednostavno, svaka ljutnja može završiti ponovnim početkom. Formulu bismo mogli patentirati
u slogan: Želite li biti sretni, često se naljutite i ponovo se pomirite… vidjet ćete kako se dobro provodite.

Započeo sam u svečanom tonu jer ti želim otkriti jednu tajnu: Valja prestati dramatizirati bračne sukobe.

U mnogim situacijama sukobi su, kao u starim filmovima, pomorska bitka u bazenu. Otuda i proizlazi da je prvi uvjet za njihovo svladavanje ne uplašiti se!

Točno je da dom nije sauna u kojoj se uništavaju toksini koji su nastali na poslu, da te suprug ne sluša kada mu želiš ispričati poteškoće iz svoga svakodnevnog
života. Bilo bi puno bolje da nas nikada ne zaboli trbuh i da imamo ulice pune parkirnih mjesta, ali nije tako. Treba to prihvatiti i nadvladati.

Kako nadvladati sukobe u braku? Inteligencijom, koja je vještina, mirnoćom, koja je snaga i osjećajnošću, koja je ljubav. Već se poznajete čak i po načinu zatvaranja vrata; stoga je trenutak da zaigrate svim raspoloživim sredstvima. Valjat će se maknuti s puta da prođe lokomotiva i pričekati da u peći malo po malo nestane plina. Ako se donosi ugodna vijest, spriječiti da ovaj drugi na nju naprasito odgovori.

Usprkos svemu može doći trenutak u kojem drugome popuste živci te umjesto vode baci ulje na vatru. Ništa se ne događa. Apsolutno ništa.

Jedna od stvarnosti koje bračni par mora prihvatiti jest da bračni život nije beskrajna stepska ravnica. Bračni život je avantura, slična onoj koju doživljavaju istraživači Amazone. Može se, mora… svašta će se dogoditi. Najvažnije je osnažiti se, biti sretan na putu, svladavati prepreke, neprestano podržavati jedno drugo. Biti uvijek mlad da bi gajili sposobnost čuđenja. Uložiti dvostruki zanos nakon svake avanture.

Još se uvijek prisjećam riječi što ih je jedan svekar rekao svom budućem zetu, nekoliko dana prije njegova vjenčanja. S tipičnim andaluzijskim naglaskom i obazrivošću usudio se reći: “Gledaj, sine, ja ne znam hoćete li biti sretni, to je vaš problem… no ima jedna stvar koju ti mogu zajamčiti: s ovom mojom kćeri
koju odvodiš sa sobom, nećeš se dosađivati.”

Ne smijemo se plašiti ničega, niti dramatizirati ijedan sukob. Bilo bi to kao da napušete balon te iz američke komedije prijeđete na grčku dramu.

Doista je točno da u nekim prilikama te svađe predstavljaju erupciju jedne puno dublje bolesti. Tada treba biti oprezan, nikada to ne smijemo pustiti a da ozbiljno ne iscrpimo temu. Kada otkrijemo da pod namreškanim morem postoji nemirno dno, moramo pričekati da se površina smiri, ali nakon toga treba prodrijeti do dna. Nakon što prođe nekoliko dana, izabrati mogućnost i po povratku mira i smirenosti: Razgovarati, razgovarati i razgovarati. Izvući sve ono što je unutra, da ne istrune.

Tihim glasom, odmjereno, ali razgovarati. To je trenutak da se iskaže povjerenje prema drugome, vjeruje u ispravnost namjere, ponudi pomoć, ukaže na pozitivnu stranu i izvadi gumica za brisanje. Nema ništa na ovom svijetu što velika i zaljubljena duša ne može izbrisati.

I ne zaboravi da onaj koji čini zlo treba više suosjećanja od onoga koji zbog njega pati, jer ga zloća više izbliza pogađa. Stoga se najuzvišeniji oblik ljubavi sastoji u tješenju zlobnika zbog zla koje nam je nanio. Poput Boga.

Tako smo, pola u šali, pola ozbiljno, zaokružili temu sukoba. Nemam knjigu s receptima, a i slučajeva je bezbroj. Bio bih zadovoljan kad biste promatrali vaše ljutnje kao one međučinove koji se dogode u komedijama da biste se odmorili i pričekali sljedeći čin s novim očekivanjima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Brak za novo vrijeme”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.