Brzi porast broja parova koji žive zajedno izvan braka doveo je do toga da je ova praksa postala općeprihvaćena u suvremenoj kulturi. Zbog toga mnogi vjeruju da je zajednički život izvan braka zdrav u psihološkome smislu zato što tobože priprema mlade odrasle osobe za brak i pomaže im da odstrane negativne odnose prije nego što se vežu uz nekoga za čitav život.

No prava je istina da takvi odnosi, uz malo obveze i puno autonomije, nisu psihološki zdrav način pripreme za brak. David Popenoe, bivši voditelj Nacionalnoga bračnog projekta na Sveučilištu Rutgers, i Barbara Dafoe Whitehead, autorica knjige The Divorce Culture, opisali su rizike zajedničkoga življenja prije braka:

  • Zajednički život prije braka povećava rizik od raskida nakon stupanja u brak.
  • Zajednički život izvan braka povezan je s većim rizikom od obiteljskoga nasilja za žene, a i za djecu, veći je rizik od fizičkoga i seksualnoga zlostavljanja.
  • Nevjenčani parovi u manjemu su stupnju sretni i zadovoljni negoli vjenčani parovi.1 

Suživot izvan braka obično je kratkotrajan i završava dubokim emocionalnim ranama na paru kao i na djeci koju je par eventualno dobio. Istraživanje provedeno 2013. na 12 279 žena u dobi od petnaest do četrdeset i četiri godine pokazalo je da prva izvanbračna zajednica prosječno traje dvadeset i dva mjeseca, a gotovo 20 posto žena zatrudnjelo je i rodilo dijete tijekom prve godine takvoga suživota.2 

Jednom kada takva veza pukne, mlade odrasle osobe često su veoma gnjevne na svoje roditelje, braću i sestre, prijatelje, profesore i svećenike koji su ih podržali u odluci da žive zajedno s tim bivšim dečkom ili curom, a da ih prethodno nisu upozorili na rizike. Nažalost, mnogi vjeruju u mit da je zajednički život izvan braka bezopasan, čak vrlo dobar i koristan. No šteta koju takve zajednice čine dobro je dokumentirana i stoga je zaista krajnje vrijeme da se te informacije prenesu mladim ljudima, po mogućnosti prije nego što počine tu ozbiljnu pogrešku.

Šteta od zajedničkoga življenja izvan braka

Prema mome kliničkom iskustvu, depresija u muškaraca i žena koji su živjeli ili još uvijek žive u izvanbračnoj zajednici najčešće je povezana sa spoznajom da njihov partner nema ili nije nikada ni imao želju za trajnim, doživotnim zajedništvom i zajedničkom djecom. Oni su, najblaže rečeno, nezadovoljni tom vezom.

Istraživanja pokazuju da su parovi koji žive zajedno izvan braka manje zadovoljni u vezi nego vjenčani parovi.3 Bio to uzrok ili posljedica nezadovoljstva vezom, nakon što se isključe drugi čimbenici, osobe koje žive zajedno izvan braka imaju dvostruko veću vjerojatnost da će prevariti partnera od osoba u braku.4 Suživot izvan braka ima još tamniju stranu, žene u takvim zajednicama u većemu su postotku žrtve tjelesnoga i seksualnoga nasilja nego udane žene.5 

Velika većina istraživanja pokazuje da je suživot prije braka povezan s manjom vjerojatnošću stabilnosti i zadovoljstva u braku.6  Suživot prije braka povezuje se s manjim zadovoljstvom u braku, manjom predanošću i nižim samopouzdanjem kao i višom razinom negativne komunikacije i višom stopom razvoda.7  Štoviše, jedno istraživanje pokazalo je da je rizik od razvoda povezan sa suživotom prije braka povećan za čak 50 posto.8 

Sveti Ivan Pavao II. o negativnim učincima suživota izvan braka zaključio je sljedeće:

Svaki od tih elemenata stavlja Crkvu pred teške pastoralne probleme zbog teških posljedica koje otuda izviru bilo s vjerskog i moralnog gledišta (gubitak vjerskog smisla ženidbe promatranog u svjetlu Božjeg saveza s njegovim narodom; gubitak milosti sakramenta; velika sablazan), bilo pak s društvenog gledišta (rušenje pojma obitelji; slabljenje osjećaja vjernosti, pa i prema društvu; moguće psihološke traume kod djece; isticanje sebičnosti). 9 

Gornji tekst je izvadak iz knjige Richarda P. Fitzgibbonsa “Navike za sretan brak”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. David Popenoe i Barbara Dafoe Whitehead, Should We Live Together? What Young Adults Need to Know about Cohabitation before Marriage, 2. izdanje, National Marriage Project, Piscataway, N.J., 2002.
  2. C. E. Copen, K. Daniels i W. D. Mosher, “First Premarital Cohabitation in the United States: 2006-2010 National Survey of Family Growth”, u National Health Statistics Reports 64, travanj 2013., str. 1-14.
  3. Susan L. Brown, „The Effect of Union Type on Psychological Well-Being: Depression among Cohabitors versus Marrieds”, u: Journal of Health and Social Behavior 41, br. 3,2000., str. 247.
  4. W. D. Mosher, A. Chandra i J. Jones, „Sexual Behavior and Selected Health Measures: Men and Women 15-44 Years of Age, United States, 2002″, u: Advance Data, 15. rujna 2005., str. 1-55.
  5. T. K. Shackelford, „Cohabitation, Marriage, and Murder Women Killing by Male Romantic Partners”, u: Aggressive Behavior 27, br. 4,2001., str. 284-291.
  6. Scott M. Stanley, Galena Kline Rhoades i Howard J. Markman, „Sliding versus Deciding: Inertia and the Premarital Cohabitation Effect”, u: Family Relations 55, br. 4, listopad 2006., str. 499-509.
  7. Galena Kline Rhoades i Howard J. Markman, “The Pre-Engagement Cohabitation Effect: A Replication and Extension of Previous Findings”, u: Journal of Family Psychology 23, br. 1, veljača 2009., str. 107-111.
  8. Claire M. Kamp Dush, Catherine L. Cohan i Paul R. Amato, “The Relationship between Cohabitation and Marital Quality and Stability: Change across Cohorts?”, u: Journal of Marriage and Family 65, br. 3, kolovoz 2003., str. 539-49.
  9. Ivan Pavao II., Familiaris consortio, br. 81.