Ben i ja oprezno smo položili desnu ruku – ja svoju preko njegove – na golemo raspelo nakon što smo tijekom svadbene mise izrekli zavjete. Znala sam da će naše obećanje doista trajati cijeli život, i srce mi je treperilo od radosti koju nikada nisam poznavala.

Sjećam se kako sam sva raznježena nekoliko godina kasnije rekla svojoj mami: “Želim da raj bude kao dan mog vjenčanja – da budem okružena svim ljudima koje najviše volimo, dok se zajedno smijemo i slavimo.” Možda to zvuči otrcano, ili naivno, ili kao kliše, ali za mene je bilo istinito kao išta prije. Samo nisam shvaćala da će nas brak testirati na nedokučive načine.

Ben i ja ćemo 30. lipnja proslaviti četrnaest godina braka. Kad zajedno vidimo zaljubljene parove, uputimo jedno drugom znakovit pogled i ironičan osmijeh. Ima nešto što smo preživjeli, a mi – kao mladi, od sreće blaženi mladenci – nismo mogli razumjeti. Isto tako, primjećujemo starije parove koji su u braku nekoliko desetljeća, a u očima nose mudrost koju Ben i ja još ne znamo.

Nedavno smo razgovarali o nekim od načina na koje smo prevladali poteškoće u vlastitom braku. Upozorenje je da je a) svaki brak drugačiji i b) naravno da ne znamo sve. Ali ono što smo naučili vrijedi podijeliti.

Izdržljivost tijekom sušnih razdoblja

Većina mladih parova tijekom bračnog života očekuje prepirke, čak i prave svađe, ali one uvijek uključuju način kako se pomiriti i nastaviti dalje. Teško je predvidjeti kako je svaka od naših bioloških obitelji oblikovala naš pogled na svijet i način na koji komuniciramo i odnosimo se jedni prema drugima – sve dok ne budemo neko vrijeme u braku i dok ne shvatimo obrasce koji se pojavljuju.

Ben i ja smo se s dijagnozom Apertova sindroma naše kćeri Sarah nosili vrlo, vrlo različito. Ja sam trebala samo razgovarati o svemu – o svojim mislima, osjećajima, o tome što bi moglo biti – otvoreno. To je bio moj način da podijelim ovo iskustvo s Benom, kao i da procesiram složenost svega toga. Ben se, s druge strane, povukao u sebe i zapravo se zatvorio. Nije prepoznao svoju tugu, niti je razumio kako izraziti teške osjećaje koje je nosio u sebi.

S vremenom smo ušli u ono što nazivamo “sušnim razdobljem” svojega braka. Razgovarali smo svaki dan, ali naši su se razgovori vrtjeli oko svakodnevnog života. Nismo duboko ulazili ni u što jer smo se oboje nosili s iscrpljenošću, sagorenošću od umora, i općom emocionalnom izmorenošću, koja nam je bila nešto novo. Od tada smo prošli kroz više dolina, ali one su postale više poput blagih valovitih brežuljaka.

Jedina riječ koju je Bog stavio u naše srce jest – izdržljivost. Što znači izdržati? Definicija izdržljivosti uključuje provoditi vrijeme u teškom ili bolnom procesom bez popuštanja. Neki od sinonima su tolerancija, čvrstoća i hrabrost.

Ono što podnošenje poteškoća u braku čini tako bolnim jest činjenica da dijelimo život s osobom koja nas u biti ne poznaje. Ova vrsta usamljenosti i emocionalne izolacije boli daleko gore nego kada prekinemo prijateljstvo ili kada nas kolege ignoriraju. Kako izdržimo? Provodeći vrijeme sa svojim teškim emocijama i riskirajući potrebnu ranjivost, otvarajući se jedno drugome, polako ali dosljedno.

Strpljenje u našim kušnjama

Uz izdržljivost, koja se ponajviše usredotočuje na to da ostanemo sa svojom boli, strpljenje je način na koji prolazimo kroz svoju patnju. U duhovnom smislu, strpljivost je slična dugotrpljivosti, našoj sposobnosti da podnesemo korake koje moramo poduzeti da bismo išli vlastitom Kalvarijom. Brak mora biti vezan uz Isusov križ. Ne postoji drugi način da par preživi nezamislive promjene koje im se događaju.

A dug, zamoran hod do mjesta gdje smo razapeti moramo prijeći zajedno. Kada se ispraznimo od sebe, počinjemo praviti mjesta za drugoga, koji je prije svega Bog, a zatim naš supružnik. A to pražnjenje, to orezivanje, užasno boli. Osjećaj je vrlo sličan smrti – i jest. Ali samo iz smrti može nastati novi život.

Disciplina za svakodnevni život

Prije nekoliko godina na temelju preporuke prijatelja pročitala sam knjigu “Majčino životno pravilo”. Koncept stvaranja ritma u našem domu uz pomoć dnevne rutine zaintrigirao me je zbog mojih melankoličnih sklonosti ka redu i organizaciji. Međutim, kad su djeca mala ili kad imaju posebne potrebe, život češće bude kaotičan nego miran.

Uspostavljanje samostanskoga ritma većini se mama čini nedostižnim, a iskreno, i može biti nedostižan. Ali ono što možemo, možemo raditi dobro. Tu sam počela – malim koracima prema rutini. Prvo, imamo redovite obroke, koje dijelimo kao obitelj onoliko često koliko smo svi zajedno. Zatim imamo dvosatnu pauzu usred dana, koju smo odredili kao vrijeme za odmor. Svi u obitelji ili odrijemaju ili uživaju u tišini uz knjigu i plišanu životinju.

Rutina postaje tlaka kada se ne živi veselo i s ljubavlju. Brak i obiteljski život nisu uvijek ispunjeni lijepim, “ružičastim” osjećajima. Zapravo, većinu vremena do njih je teško doći. Poanta je u tome da dar stege prepoznajemo, najprije u svakodnevnoj molitvi, a zatim u vlastitom domu.

Teškoće u braku neće se uvijek moći nužno nadvladati. Umjesto toga, one su utkane u složeniju tapiseriju našega života. Napast da pobjegnemo u uvijek nedostižnu, maglovitu sreću uvijek će nas pokušavati odvući od našega pravoga poziva, a to je ljubav. A ljubav se nikada ne živi odvojeno od odluke da izdržimo – strpljivo – bezbroj načina na koje smo pozvani umrijeti svojoj sebičnosti i otkriti (ili ponovno otkriti) mala uskrsnuća, koja se događaju posvuda oko nas.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.