Možda se ponekad nađete u dvojbi da upitate za savjet bračni par prijatelja. Ne kažem da se to ne smije, u određenom zgodnom trenutku, ako se znade izabrati zreo bračni par i dobro formiran; no inzistiram na zamisli da je svako od vas dvoje jedinstvena i neponovljiva osoba, pa će takvo biti i vaše intimno ponašanje, a bilo koja kopija ima puno manju vrijednost od originala. Postavit ćemo neka pitanja.

Može li se u braku sve raditi?

Samom činu mogu prethoditi, ispravno rečeno, sve radnje koje se smatraju prikladnima za pripremu svr­šetka, ali sve to mora se činiti tako da sam čin u sebi odgovara na zahtjeve prirode, odnosno, da se sjeme izlije u ženinu čašu. Upravo se tu zahtijeva oprez i potreban takt da bi se izbjeglo da se, zbog preranog uzbuđenja, sjeme namjerno izlije van. Tada bismo se našli u situaciji koja bi, nesumnjivo, bila nedopuštena zbog narušavanja prirode.

Točno je da je moralno dopušteno raditi sve u okviru tih granica, ali nije ni manje sigurno da se smi­je raditi sve ono što je drugom ugodno. Ne smije se prijeći taj prag jer bračna intimnost mora biti puna nježnosti, ljubavi, a to znači više misliti na drugog su­pružnika nego na naše osobno zadovoljstvo.

Koliko se često moraju imati intimni odnosi?

Ovisi o svakom bračnom paru, njihovoj dobi i okolno­stima. Uobičajeno je pravilo: muškarac to želi češće od žene, osobito prvih godina braka. Molim vas, žene, ne nazivajte to opsesijom — to je nešto drugo. Dopustite mi da vam opišem jedan krajnji slučaj. Jedna supru­ga provela je više od mjesec dana u bolnici brinući se za svoju majku u drugom gradu. Majka je na koncu umrla. Samo dva dana nakon sprovoda, suprug je za­tražio od nje obavljanje bračnog čina. Suprugina re­akcija bila je toliko pretjerana da poslije toga petnaest dana nije s njim razgovarala. Možda suprug nije imao suosjećanja, ali supruga nije imala pojma o tome ka­kav je, zapravo, muškarac.

Kako prolaze godine, normalno je da je muškarcu vođenje ljubavi rjeđe potrebno, žudnja je uravnoteže­nija. Također je normalno da kod normalnih žena i muškaraca četrdesetih i pedesetih godina, žena želi češće voditi ljubav, a suprug je zaokupljen svojim problemima na poslu i to uopće ne uviđa.

Je li teško uskladiti ritam?

Već sam vam prije kazao da je muškarac plinski pla­men, a žena plamen ugljena. Suprug ponekad sma­tra svoju suprugu iritantno sporom, a supruga njega, ako se suprug ne kontrolira, smatra grubim. Zato ako žena ima potrebe za nježnošću, treba joj je pružiti, a ako muškarac ima tjelesne potrebe, treba mu ih pru­žiti. To je ona igra velikodušnosti o kojoj sam prije go­vorio. Stav u kojem i jedna i druga strana moraju ula­gati gomilu strpljenja. Konačno usklađivanje može se postići prvog mjeseca braka, u prvoj godini, u prvih pet godina ili u prvom desetljeću. Ne plaši se! Time se ne želi reći da nije bilo ugodno od početka. Samo te želim upozoriti da se nakon deset ili petnaest godina braka bračni par prisjeća iskustava iz prve godine i znaju se nasmiješiti s razumijevanjem.

Moglo bi se postaviti na stotine pitanja u vrlo različitim tonovima. Ništa nije novo a ipak, svakod­nevno se može pojaviti neka nepredvidiva situacija. Mislim da u mirnom čitanju ovog poglavlja ima neko­liko ključnih rješenja za snalaženje u prašumi osjećaja i ponašanja koja će se morati istraživati, znajući da ako je ljubav misterij, tijela i duše suštinski sjedinjeni sudjeluju u njemu i prije svakog događaja unose svje­tlo novine i svježine.

Djeca

Vrlo je moguće da te je iznenadio izostanak konkret­ne priče o djeci. Ne uznemiruj se! Ponestalo mi je stranica i vremena. Obećavam ti, za drugu prigodu, uspijem li rastegnuti vrijeme, jednu knjigu posvećenu isključivo djeci i njihovu odgoju.

Sada, na malo prostora ovog poglavlja, dopusti mi da ti kažem da je za oca ili majku dijete najveće čudo koje je izišlo iz njih samih, nešto neizrecivo što je njihova ljubav učinila da postoji. To znači uživati u osjećaju Boga stvoritelja, što je definitivno neopisivo. Bog je prepustio inicijativu nama ljudima da odlučimo o broju njegove djece. One koja će mu vječno davati slavu.

Pored te predodžbe, postoji i druga ništa manje netočna. Bez Božje volje nemoguće je začeti jedan ljudski život. Samo On može stvoriti dušu iz ničega. U njegovoj najdubljoj stvarnosti ne bi se smjelo govo­riti o prokreativnom činu već o sukreativnom činu.

Bog želi imati suradnike

Bog nije imao potrebu za nama. Nitko od nas nije potreban. Samo Bog to jest. Ako postojimo, to je stoga što nas je Bog želio slobodno i neograničeno. Vrlo je važno da su nam jasne te predodžbe jer se na taj način s potpunom jasnoćom vidi da kontra­cepcijom, baš u samom tom trenutku, onemogućujemo Boga da bude stvoritelj.

Trenutačno ne postoji nešto više od ljudskog bića. Sunce, mjesec i sve zvijezde koje putuju nebeskim svodom, ogromni gradovi, lijepi pejzaži, sve to ima beskrajno manju vrijednost od posljednjeg “golišavca” koji se rađa u nekoj straćari. Isto tako, čovjek ni u jednom djelu nije veći stvoritelj nego u ovom. Nema nijednog djela koje bi bilo više njegovo.

Imati dijete prirodna je želja ljubavi u braku zato što je ono njegov cilj i njegov plod i to dijete ima samo jednog oca i samo jednu majku. Na svijetu postoje samo jedan muškarac i samo jedna žena povezani s njime odnosom ovisnosti i solidarnosti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Antonia Vázqueza Brak za novo vrijeme. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net