Bvak. Bvak je vazvog što smo se danas okupivi. – Princezini dnevnici

Drugim riječima, brak je temelj i osnovna stanica društva, to je početak kućne Crkve, način na koji se nastavlja život. To je ono što okuplja nas, cijelu ljudsku zajednicu. U prve tri godine svojega braka naučila sam da je brak najuspješniji kada su u njega uključeni drugi ljudi – kada dopustimo da on uključuje i širu zajednicu.

No zar brak nije zajednica samo dvoje ljudi? Jest, ali…

Prije sam mislila da je brak zajednica samo dvoje ljudi – jednoga muškarca, jedne žene i nikoga više. Tu smo samo nas dvoje, protiv svijeta, suočavamo se sa svakom preprekom, djelujemo kao ekipa. I mi to uistinu i jesmo! Moj muž i ja zajedno smo se suočili s više selidbi, sklapanjem novih prijateljstava, napuštanjem starih poslova i pronalaskom novih, gubitkom djeteta i rođenjem drugoga djeteta. Naš brak je partnerstvo, i ništa mi nije važnije od toga da svakoga dana stojim uz svojega muža i da se zajedno nosimo sa životom. Naš sin to zahtijeva od nas, drugi to očekuju, i Bog to zapovijeda.

Ali kada počnem razmišljati o tome kada je naš brak bio najjači, to nije bilo onda kada smo Lewis i ja bili izolirani poput otoka, ili kada smo svoju vezu štitili od svakoga upletanja. Naš je brak bio najjači upravo onda kada se u njega upletalo! Ispočetka sam oklijevala bilo koga drugoga pustiti u naš privatni, tajni, osobni prostor. To je svet prostor, naš brak. Kako bi itko drugi mogao biti uključen?

Nikada nije bilo samo nas dvoje! U braku je uvijek troje.

Naravno, od prvoga dana tu nismo bili samo ja i Lewis. Bili smo ja, Lewis i Bog. 

Uvijek je postojao netko tko je bio uključen u našu vezu i upletao se u nju. On je treća noga tronošca na kojemu stoji cijela ova blagoslovljena ustanova. I naravno, kao što zna svaki katolik, cijela stvar bez Njega ne bi bila brak. To bi bio samo savez, ili pravni dogovor, ili službeno spajanje bankovnih računa.

Njegova uključenost našu vezu uzdiže, i čini je nečime što ona bez Njega ne bi bila. Krist nas preobražava, nas i naš brak, u nešto sakramentalno, nešto što dodiruje božansko. To mora uključvati Njega.

A za mnogo ljudi to uključuje i djecu, i sreća je kada se ona upleću u brak.

Brak u našemu slučaju uključuje i djecu. Jednu drugu malenu osobu koja je apsolutno uključena, u središtu je svega i komplicira naš odnos. 

Nije propisano u braku imati djecu (ali moramo biti otvoreni životu), ali budući da mi možemo imati djecu, naš i brak mora imati. Imati djecu prirodan je nastavak našega braka. Ona su „najdragocjeniji dar” našega braka, kaže KKC § 1652, naš vijenac i slava.

Zato mi apsolutno moramo dopustiti da naš sin, i druga djeca koju bismo mogli imati, budu dio našega braka. Dobivanje djeteta promijenilo je tko smo mi i kakav je naš brak – i on je dio njega. Ne uključuje ga eksplicitno (naravno da će tu uvijek biti samo nas dvoje, i pazimo na to da smo jedno drugome prioritet), ali on je promijenio narav naše ljubavi i cijeli naš brak.

No i drugi ljudi, osim djece, trebali bi biti uključeni u vaš brak.

Čak i kada ne bismo mogli imati djece, drugi bi ljudi bili, i i trebali bi biti, dio našega braka. Naše mu obitelji doprinose svojim savjetima i prijedlozima, ili jednostavno time što nam njihovi brakovi mogu biti uzorom. U našemu životu i braku bilo je mnogo trenutaka kada se činilo da naš brak stagnira, da traži previše od nas, ili da se jednostavno ne događa ništa. Znam da se to događa svakome (Život je ponekad jednostavno takav!).

U tim trenucima, umjesto da mislimo: „S našim brakom nešto nije u redu!”, pitamo druge oženjene ljude i čujemo: „To se i nama događa. To je samo faza.” Ima prigoda kada se naša veza jednostavno čini drukčijom, ali ne u dobrom smislu – ne osjećate se zaljubljenima. Ili mi on ide na živce. Ili ja prigovaram. 

A najbolji lijek u tim trenucima je pozvati prijatelje na večeru – manje se koncentrirati na same sebe, a voljeti druge ljude i pustiti im da oni vole vas, tj. uključiti druge u svoj obiteljski život i vezu.

Budući da je brak jedna od najtežih stvari koje ćete ikada učiniti, to ne možete sami. I zato odmah počnite uključivati ljude u svoju vezu, dok još samo hodate!

Brak je naporan posao. Često je tako naporan da to ne možete raditi sami. Nema načina kako sami savladati baš svaki problem, svaku prepreku.

Kao minimum minimuma treba nam Božje upletanje, da Bog bude dio našega braka. No kako svaka osoba u braku zna, trebamo jedni druge i pomoć svojih obitelji i prijatelja. Iako smo u teološkome smislu jedno, kao ljudsko biće Lewis mi ne može biti sve, niti ja mogu njemu biti sve. U našemu životu, u našemu braku trebaju nam drugi ljudi, da nam pomognu i ohrabre nas kako bismo se pored bilo kojega problema mogli vratiti svojemu braku, svojemu temelju, i nastaviti jedno drugome pomagati da postanemo sveci. 

Kada hodate s nekime, naročito ako ste tek na početku veze, u velikome ste iskušenju izolirati svoju vezu i same sebe i svoju ljubav držati za sebe. No gledajući iz drugoga kuta, želim vas izazvati da pustite druge ljude u svoju vezu! Pustite Boga u svoju vezu i razvijte zajednički molitveni život. Dopustite da vaše obitelji i vaši prijatelji dožive vašu ljubav – neka se ona razlije svijetom, i pozovite druge u svoj život. Dopustite sebi i dalje provoditi vrijeme s prijateljima koje ste imali kada ste bili samci.

A ako ste samci, znajte da će prijateljstva koja imate sada biti, i da trebaju i dalje jednoga dana biti dio vašega bračnoga života. Zato ih njegujte! Dopustite sebi biti ranjivi i da vas drugi poznaju, kako biste jednoga dana, ako ste pozvani na brak, mogli i vi druge pozvati u tu intimnu vezu. Na kraju krajeva, nitko u raj ne može doći sam.

Paige Cutter | CatholicMatch Institute

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net