OČINSTVO JE ISPIT ZRELOSTI

Lako je postati, ali nije lako biti otac!

U Evanđeljima je ime Očevo stalno na Isusovim usnama, u svim njegovim propovijedima, u govoru na Gori, u njegovoj agoniji u Maslinskom vrtu; on je i nas, koji prije njegova dolaska nismo mogli reći “Oče moj”, naučio reći “Oče naš”

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Prikazujući Gospodinovo brižno ponašanje prema nama, starozavjetni su pisci upotrebljavali jezik kakav upotrebljava otac, ali nijedan se pisac prije Krista nije usudio ustvrditi kako je naš odnos prema Bogu odnos djece prema njihovu nježnom ocu. Takva je tvrdnja bila nemoguća. S kršćanskog stajališta Božje očinstvo nije ukorijenjeno u stvaranju, nego u njegovu odnosu s njegovim Sinom, koji je prepun ljubavi. Jedino je Isus doista mogao reći “Abba – Oče!” (usp. Rim 8,15).

Prve riječi koje se pripisuju Isusu pojavljuju se u Evanđelju po Luki, kada Marija i Josip pronalaze dijete Isusa u Hramu. Isus im je tada kazao: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” (Lk 2,49) U Evanđeljima je ime Očevo stalno na Isusovim usnama, u svim njegovim propovijedima, u govoru na Gori, u njegovoj agoniji u Maslinskom vrtu; on je i nas, koji prije njegova dolaska nismo mogli reći “Oče moj”, naučio reći “Oče naš” (usp. Mt 6,9).

Sv. Pavao nam kaže kako smo po Kristu svi mi “sinovi Božji” (Gal 3,26) i da potaknuti značenjem tog posvojenja možemo sada zavapiti: “Abba, Oče!” Jedino se preko Sina Božje očinstvo širi na nas; preko Njega je Otac Riječi postao naš Otac. U Ivanovu evanđelju uskrsli Krist naglašava ovu istinu kada kaže Mariji Magdaleni: “Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.” (Iv 20,17)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Isus u istom Evanđelju također pojašnjava da se do našega božanskog Oca dolazi preko njega: “Ja sam Put, Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste mog upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.” (Iv 14,6)

Kada je Angelo Roncalli bio kardinal patrijarh Venecije, prije nego što je postao papa Ivan XXIII., rekao je: “Isus je put. On je najveći dar Očev. Za kršćanina je važno da bude utjelovljen u Kristu, da bude sjedinjen s njim. Sin će Božji svako kršteno stvorenje učiniti članom svog Tijela uspostavljajući obiteljski odnos, onaj sinovski, između sebe i svog nebeskog Oca. Iskazivati to na ovaj način bilo je toliko drago sv. Pavlu da je to učinio 164 puta u svojim poslanicama.”

Božje se očinstvo, zaključio je budući papa, očituje u Crkvi u kojoj “po svom Sinu, koji je postao čovjekom, nebeski Otac poziva svoja stvorenja na život s njim kao u obitelji”.

Istinsko očinstvo leži u ljubavi i odgovornosti

To što pomaže začeti dijete – što je jedna od najvećih povlastica muškarca – može muškarca učiniti biološkim, ali ne i pravim ocem. Samo stvaranje novog života ne znači pravo očinstvo. Vojnici koji služe diljem svijeta ostavili su za sobom stotine tisuća djece čiji su oni biološki očevi, ali pravog očinstva u tome nema. Isti je slučaj i s nevjenčanim ocem koji, čak i ako je svjestan posljedica svog čina, ne prihvaća odgovornost za svoje dijete. Ovo pitanje odgovornosti u središtu je istinskog očinstva.

Svjesni osjećaj odgovornosti za tjelesnu i duhovnu dobrobit drugih odlika je pravog oca. Upravo je u tom smislu Josip bio Isusov otac. Kada pronalazi dijete Isusa u hramu Marija kaže: “Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.” (Lk 2,48)

Stoga je Josip uzor za sve prave očeve, uključujući one koji svoju “djecu” nisu pomogli biološki začeti: one koji troše svoju snagu, ulažu svoje vrijeme i trud, pa čak i podnose “veliku strepnju” odgajajući mlade oko sebe i skrbeći za njih. Takvi ljudi daju savjete, pomažu, opominju i istinski se trude oko onih koji ih trebaju.

Svi smo mi upoznali neku takvu osobu: učitelja kojem se mladi u nevolji mogu obratiti s više povjerenja nego vlastitim očevima; ujaka koji nema svoje djece i koji se na obiteljskim okupljanjima drži po strani, ali je uvijek svjestan potreba svojih nećaka i nećakinja. Ljudi poput ovih istinski su očevi. Oni pokazuju ljubav i velikodušnost ne očekujući nikakvu nagradu: zaista, prava slika Božjeg očinstva.

Nakon što smo spoznali da istinsko očinstvo nije nužno povezano s biološkim, samo nas jedan korak dijeli od spoznaje da su svi muškarci, po svojoj muškosti, pozvani da budu istinski očevi. Prihvaćanje odgovornosti za druge, posebice one koji su preslabi da bi se sami mogli brinuti o sebi, briga za njihovu duhovnu i tjelesnu dobrobit ukorijenjena u ljubavi lišenoj sebičnosti – takvo je očinstvo kruna muževnosti, znak muškarčeve zrelosti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Clayton C. Barbeau Glava obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 13. veljače 2014.

Možda vam se svidi