Svatko tko želi upravljati sobom i svojim životom, pozvan je na vodstvo. “Biti vođa” manje znači upravljati državom, izdići se na sam vrh neke profesije ili zapovijedati vojskom u bitki, nego se prvenstveno radi o karakteru. A karakter se ne izgrađuje pomoću etičkih norma, nego stjecanjem naravnih i nadnaravnih vrlina. Stoga u seriji članaka preuzetih iz knjige Istinsko vodstvo posvećujemo pažnju ključnim elementima vodstva i ljudskim vrlinama koje su najvažnije u izgradnji cjelovite osobe. U ovom članku govorimo o velikim političkim i poslovnim vođama 20. st. za koje vodstvo nije značilo stjecati novac i imati moć, već je ono prije svega bilo sredstvo koje im je omogućilo ostvarenje osobne uzvišenosti, postizanje nečega što je plemenito i vrijedno muke zajedno s drugima.

2736_g

François Michelin, nekadašnji partner u rukovođenju grupacijom Michelin, na posao je gledao kao na sudjelovanje u činu Božjega stvaranja.

Početkom 20. stoljeća dvojica se vođa ističu kao primjeri velikodušnosti na djelu: Pjotr Stolipin, ruski premijer pod posljednjim carem, Nikolajem II., i austrougarski car Karlo Habsburški.

Pjotr Stolipin obnašao je premijerski položaj od 1906. do 1911. Postavši s lakoćom najistaknutiji Nikolajev premijer, Stolipin je bio jedini među svima koji je imao viziju kako okončati val terora i revolucionarnoga nasilja što je desetljećima harao Rusijom. Njegov je plan bio materijalno zainteresirati rusko seljaštvo i radničku klasu za gospodarski sustav koji je predlagao, želeći im na taj način omogućiti da prvi put u suvremenoj ruskoj povijesti imaju koristi od plodova svojega rada. Zalagao se za zakonsku i upravnu preobrazbu carstva. Zaglavni kamen njegova programa bila je agrarna reforma.

U naciji u kojoj je 80% stanovništva živjelo na selu takav je pothvat bio vrlo rizičan i bremenit političkim nabojem. U Stolipinovo vrijeme socijalisti i konzervativci upravo su mistično obožavali tradicionalnu seosku općinu – specifičan oblik kolektivnoga vlasništva nad zemljom. Socijalisti su prigrlili općinu jer su u njoj vidjeli preteču svojega plana za socijaliziranje ukupnoga gospodarskog i društvenog života. U međuvremenu, konzervativna klasa koja je posjedovala zemlju u seoskoj je općini vidjela potporanj društvenome poretku nacije, kao i vlastitoj moći i utjecaju.

Po svojemu temperamentu, obrazovanju i političkim nagnućima Stolipin je bio konzervativac, no kako je bio razborit čovjek, bio je prije svega realist. Bio je svjestan činjenice da je seoska općina u moralnome pogledu nepravedna, ekonomski neuspješna te glavni uzrok društvene nestabilnosti. Prožeta duhom egalitarizma, općina je zahtijevala podjelu zemlje na manje-više jednake dijelove. Njezina je težnja bila učiniti svakoga pripadnika općine odgovornim za sve; s tim je ciljem neprekidno dijelila obradivu zemlju. Zbog toga je malome seljaku bilo nemoguće popraviti svoj položaj pa je bivao sve malodušniji. Seoska je komuna s vremenom postala plodno tlo za revolucionarne agitatore.

Stolipinov program agrarne reforme prouzročio je žestoko protivljenje socijalista kojima nije bilo stalo do toga da car uspješno provede reformu koja bi koristila upravo onim biračima čije su nezadovoljstvo nastojali iskoristiti.

Protiv agrarne reforme nisu ništa manje bili ni moćni zemljoposjednici koji su se bojali da će ojačano seljaštvo dokrajčiti stoljetni društveni poredak iz kojega su crpili svoju moć. Car je, plašeći se gnjeva oporbe, uskratio potporu svojemu premijeru.

Da je Rusija kojim slučajem prihvatila Stolipinove reforme, tvrdi veliki ruski pisac Aleksandar Solženjicin, ovaj bi program za dvadeset godina stvorio neovisno seljaštvo i spasio rusku naciju od boljševizma.
Nasuprot tome, agrarna je reforma propala, što je pripravilo put Crvenoj revoluciji. Stolipin je bio usamljen u svojoj borbi, ali nikada nije odustao. Svoju je misiju nastavio sve do rujna 1911. kada ga je u atentatu ubio Dmitri Bogrov, misteriozan lik povezan i s revolucionarnim teroristima i s carskom tajnom policijom.

Karlo Franjo Josip Habsburško-Lotaringijski, posljednji austrougarski car, uspeo se na prijestolje 1916., dvije godine nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata, u dobi od 29 godina.

Karlo je smatrao da je njegova misija zaustaviti rat. “Otkada sam stupio na prijestolje,” rekao je, “neprekidno pokušavam svojim narodima prištedjeti strahote ovoga rata za čije izbijanje ne snosim nikakvu odgovornost.” Komentirajući Karlovu mirovnu inicijativu iz veljače 1917., povjesničar Warren Carroll naziva je “nesumnjivo najiskrenijom i najnesebičnijom mirovnom inicijativom državnoga poglavara neke zaraćene zemlje tijekom cijeloga rata”. Čuveni francuski pisac Anatole France napisao je: “Car Karlo ponudio je mir. On je bio jedini pošten čovjek na važnu položaju tijekom ovoga rata, no nitko ga nije htio slušati… Iskreno je želio mir i zato su ga svi mrzili.”

U vremenima mržnje Karlo je bio čovjek mira koji je neprekidno donosio odluke na temelju onoga što je držao pravednim. Zabranio je uporabu iperita, zračno bombardiranje gradova te svaku vrstu neumjerena razaranja, uključujući i pljačkanje koje je provodila austrougarska vojska. U travnju 1917. doznao je za plan njemačkoga Visokog zapovjedništva kojim je vrh njemačke vojske pokušao izbaciti Rusiju iz rata slanjem Lenjina i drugih boljševika, tada u izbjeglištvu u Švicarskoj, u Rusiju, nadajući se da će ondje raspiriti revoluciju. Karlo se odlučno usprotivio ovomu planu i nije dopustio vlaku s Lenjinom i njegovom svitom da prijeđe austrijsku granicu. Na to je njemačka vlada, umjesto kroz Austriju, vlak poslala kroz Švedsku. Više godina kasnije carica Zita izjavila je da se njezin suprug odbio ponašati prema ruskome narodu na “nepošten i neodgovoran” način.

Da je više vođa postupilo kao Karlo, dvadeseto bi stoljeće možda izgledalo posve drukčije. Povjesničari se općenito slažu s tvrdnjom da je Prvi svjetski rat potaknuo pojavu boljševizma u Rusiji i nacizma u Njemačkoj te da su ova dva pokreta kasnije dovela do Drugoga svjetskog rata i hladnoga rata.

Dana 11. studenog 1918. Karlo je bio prisiljen odreći se austrougarskoga prijestolja. Umro je tri godine kasnije u izbjeglištvu na otoku Madeira u dobi od 34 godine nakon što je puno propatio, ostavljajući za sobom udovicu, petoricu sinova i tri kćeri.

Austrougarski car Karlo možda nije uspio u svojemu poslanju – duh zla bio se proširio Europom kao nikada prije – ali je fantastično uspio kao vođa. U tome je vrlo sličan Stolipinu. Obojica su bili ljudi srca i vizije – svjetionici velikodušnosti u vremenu mraka. Njihov će primjer nesumnjivo potaknuti ljude dobre volje u budućim naraštajima.

Poput politike i poslovni je svijet polje na kojemu se mogu iskazati vođe, muškarci i žene koji posjeduju snove i vizije i koji su željni te snove i vizije ostvariti u praksi. Ali kako je poslovni svijet povezan s novcem, neki ga smatraju neukusnim, a one koji su u nj uključeni sebičnima. Oni vjeruju da poslovni svijet pruža samo ograničene mogućnosti osobne uzvišenosti, iako shvaćaju da je pripadanje poslovnome svijetu društveno korisna aktivnost jer nam omogućuje mnoštvo stvari koje su nam potrebne i do kojih nam je stalo, od paste za zube do iPod-ova.

Prije tristo godina engleski pisac pamfleta Bernard Mandeville razvio je vrlo rasprostranjeno i pogrješno shvaćanje po kojemu je poslovni svijet nužno zlo, iako je uočavao njegovu korisnost za društvo. Tvrdio je da osobni poroci kao što su raskošnost, pohlepa i zavist dovode do javne koristi jer potiču poduzetnost: “Na taj je način svaki dio bio prepun poroka, no usprkos tome, glavnina naroda živjela je u raju.”8

Mnogi poduzetnici i menadžeri smatraju da poduzetništvo nije prvenstveno povezano sa stjecanjem novca, već da je prije sredstvo koje omogućuje ostvarenje osobne uzvišenosti i uzvišenosti organizacije kojoj pojedinac pripada, postizanje nečega što je plemenito i vrijedno muke zajedno s drugima. Zrele poslovne ljude ne pokreće ni želja za osobnom financijskom koristi ni opsesivna žudnja za uvećanjem vrijednosti dionica. Dobit je neizbježan rezultat poslovne aktivnosti, ne njezina svrha.

Je li John D. Rockefeller, koji se iz skromna položaja bankovnoga činovnika uzdigao do položaja jednoga od najbogatijih ljudi na svijetu, bio velik čovjek? Je li Andew Carnegie, koji je započeo kao radnik u pitsburškoj predionici pamuka, sa zaradom od 1,20 dolara tjedno, da bi kasnije postao najistaknutiji magnat u industriji čelika u Americi, bio velik čovjek? Po mojemu mišljenju, malo će ljudi reći da su ova dvojica bili veliki ljudi. Ovim se “poduzetničkim junacima” ne divimo ni zbog kakve posebne vizije, nego zbog činjenice da su se uzdigli vlastitim radom – jedva nešto više od toga. Očito je da su Rockefeller i Carnegie imali snove, ali to nisu bili snovi istinskih vođa. Oni nisu imali misiju, imali su samo cilj – postati šefovima sami sebi.9

Carnegie je napisao: “Hoće li itko tko namjerava postati poslovni čovjek… zadovoljno prognozirajući svoju budućnost zamisliti sebe kako radi cijeli život za fiksnu plaću? Nijedan, siguran sam. U ovome je sadržana razdjelna crta između poslovnoga i ne-poslovnoga svijeta; prvi je gospodar i ovisi o dobiti, drugi je sluga i ovisi o plaći.”10
Ove njegove riječi daleko su od vizije koja je plod velikodušnosti; one su prije obrana bahatosti.

Neki će reći da su ovi poslovni magnati, dajući milijune dolara kulturnim i dobrotvornim ustanovama, pokazali velikodušnost, no bit ćemo bliže istini nazovemo li ih filantropima. Filantropija je lijepa stvar, ali ona nije isto što i velikodušnost, napose ako dajemo od svojega viška i ako to ne podrazumijeva nikakvu osobnu žrtvu. Velikodušnost je nešto više od ispisivanja pozamašna čeka; ona je darivanje sebe drugima.

Nasuprot tome, Darwin E. Smith i François Michelin ističu se kao izvanredni primjeri velikodušnosti u korporacijskome životu.

Darwin E. Smith bio je “mozak” koji je stajao iza izvanrednoga preokreta u poslovanju tvrtke Kimberly-Clark. U vrijeme kada je Smith preuzimao vodstvo tvrtke Kimberly-Clark, najvećega proizvođača papira, tvrtka je bila pred kolapsom. Vrijednost njezina dioničkoga kapitala opala je tijekom prethodnih dvadeset godina za 40% jer se njezina glavna djelatnost – proizvodnja premaznoga papira – pretvorila u djelatnost koja ne donosi dobit.

Ako je tvrtka Kimberly-Clark stajala financijski loše, Smithovo je zdravstveno stanje bilo puno gore. Dva mjeseca prije imenovanja izvršnim direktorom dijagnosticiran mu je rak nosa i grla. Usprkos tome, on je i dalje naporno radio, putujući svakoga tjedna na posao na relaciji između glavnoga ureda tvrtke u Wisconsinu i bolnice u Houstonu, gdje je bio na kemoterapiji. Iako su mu liječnici davali samo neko- liko godina života, obavljao je ovaj posao dvadeset godina, uglavnom kao izvršni direktor.

“Smith se jednako snažnom odlučnošću”, piše poslovni guru Jim Collins, “dao na ponovnu gradnju tvrtke Kimberly-Clark iz temelja, osobito nakon što je donio najdramatičniju odluku u povijesti tvrtke, tj. da proda predionice. Kratko vrijeme nakon što je postao izvršni direktor Smith i njegov tim zaključili su da je tradicionalno glavni proizvod – premazni papir – osuđen na osrednji uspjeh. Ekonomski su pokazatelji bili vrlo nepovoljni, a konkurentnost slaba. Ali, razmišljali su oni, kada bi se tvrtka Kimberly-Clark ubacila u vatru proizvodnje papira za robu široke potrošnje, konkurent svjetskoga ranga kakav je u to vrijeme bila tvrtka Procter & Gamble, prisilio bi je da ispliva iz teškoća i postane velika tvrtka, inače će se morati pomiriti s propašću. Tako je Smith, poput onoga generala koji je nakon iskrca- vanja spalio sve svoje brodove, ostavivši sebi otvorenom samo jednu opciju (ili budi uspješan ili umri), obznanio odluku da prodaje predionice… da prodaje čak i predionicu u Kimberlyju u Wisconsinu i sve svoje prihode stavlja u proizvodnju papira za robu široke potrošnje, ulažući u robne marke kao što su Huggies i Kleenex.”11

Wall Street je smjesta izrazio nepovjerenje tvrtki. Dionice tvrtke Kimberly-Clark neprekidno su padale. U međuvremenu oglasio se kor dežurnih pesimista među novinarima koji su predviđali skori slom tvrtke. No Smith se nije dao pokolebati. Spokojno je nastavio provoditi svoju viziju, preobrazivši industrijski gigant na umoru u vodeću kompaniju za proizvodnju papira namijenjena širokoj po- trošnji na svijetu. Tvrtka je na kraju stvarala 4,1 puta veći prihod od tržišnoga prosjeka, daleko nadmašivši takmace poput Scott Papera i Procter & Gamblea.

Prisjećajući se kao umirovljenik svojih nekadašnjih poslovnih uspjeha, Smith je primijetio: “Nikada nisam odustao od nastojanja da se osposobim za ovaj posao.” Neobično dojmljiva zbog svoje poniznosti, ova njegova primjedba prikriva Smithove sjajne liderske sposobnost u oblikovanju smione strateške vizije, kao i njezinu provođenju u djelo. Da bi čovjek bio sposoban okrenuti leđa stogodišnjoj povijesti poslovanja i staviti sve na kocku potpune preobrazbe poslovne djelatnosti, potrebno je imati izvanrednu viziju i biti istinski vođa.

François Michelin, nekadašnji partner u rukovođenju grupacijom Michelin, svojim je vizionarskim planom izlaska tehnološki usavršene radijalne gume na tržište transformirao svoju tvrtku i cjelokupnu industriju automobilskih guma. Michelin je čvrsto vjerovao da je kreativnost u poslovanju važnija od financijskoga učinka.

Nezadovoljan nastavljanjem proizvodnje provjerenom i dokazanom metodom, Michelin je pružio snažan otpor industrijskim ekspertima, nazvavši ih “naftalincima u kasnim dvadesetima koji će radije ekstrapolirati krivulje nego pouzdati se u čovjekovu maštu”.12

Kao uspješan inženjer i poslovan čovjek, Michelin je bio prvi koji je uočio goleme potencijale nove tehnologije – proizvodnje potpuno nove, radijalne automobilske gume. Znao je kako proizvesti ovaj novotarski proizvod i izbaciti ga na tržište. Usto, posjedovao je liderske sposobnosti koje su mu omogućile da jednu veliku korporaciju i njezin industrijski sektor, zarobljene tradicijom, uvjeri u potrebu prihvaćanja njegove smione vizije.

U svojemu poimanju posla Michelin se nadahnjivao kršćanskom vjerom. Na posao je gledao kao na proces čovjekova sudjelovanja u činu Božjega stvaranja, a u ljudskome nastojanju da stvori najbolji mogući proizvod vidio je nešto nadasve plemenito. Vjerovao je da potičući svoje kolege na višu razinu kreativnosti čini Božje djelo. Kao što je John Couretas primijetio: “Michelin gleda na život kao na sakrament u tome smislu što svugdje vidi sinergiju, kooperativnu razmjenu, između Boga i čovjeka.”13  Takvo je gledanje dovelo do toga da je grupacija Michelin postala prva u proizvodnji automobilskih guma u svijetu: poslovni uspjeh rezultat je čovjekove kreativnosti – ne kalkulacijâ i zamisli tehnokrata.

Za Françoisa Michelina posao nije primarno vezan uz stjecanje novca, već uz služenje kupcima i ljudima koji taj posao rade. Naravno, ima poslovnih ljudi koji “prakticiraju kapitalizam džungle,” kaže Michelin, “ali ne ćemo valjda zabraniti ženidbu zato što postoje pederasti”.14

Preuzeto iz knjige Istinsko vodstvo koja nudi konkretnu i praktičnu metodu za autentičan nutarnji rast i ostvarenje životnoga ispunjenja. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je nabaviti preko web knjižare www.verbum.hr. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

————————————————————-

8    B. Mandeville, The Fable of the Bees: or, Private Vices, Public Benefits, At the Clarendon Press, Oxford, 1714.
9    Vidi R. B. Reich, “Entrepreneurship Reconsidered: The Team as Hero”, u: Harvard Buisness Review, May 1, 1987, str. 78.
10  A. Carnegie, The Empire of Business, Doubleday, New York,
1902, str. 192. Citat je preuzet iz “Entrepreneurship Reconsidered”, nav. dj.
11  J. Collins, Good to Great, Random House, New York, 2001, str.
17–18, 20.
12  J. Couretas, “Philosopher on the Factory Floor: The Sacramental Entrepreneurship of François Michelin”, Acton Institute for the Study of Religion and Liberty, internetski komentar (www.acton.org), 14. svibnja 2003.
13  Isto.
14  F. Michelin, “The Heart of Mystery, The Heart of Enterprise”, Acton Institute for the Study of Religion and Liberty, internetski komentar (www.acton.org), siječanj/veljača 1999.