Ima ljudi koji na rastancima stalno plaču. Ima drugih koji iz dana u dan venu zbog rastanka, onih koji obole, koji se ne znaju snaći i kao da ne znaju više živjeti.

Ti, poštovani čitatelju, pođi drugim putem. Jer nema rastanka bez povratka. Svaki, pa i onaj najtragičniji, a to znači smrt, nije rastanak bez povratka. Sastat ćemo se ponovno zajedno i tad ćemo razgovarati o ovome. Neka su ugodni tvoji rastanci i veličanstveni tvoji sastanci.

Da bi se to dogodilo, pronađi trenutak i prostor tišine u sebi i oko sebe te osluškuj govor Smisla oko sebe. Duša treba tišinu, da bi se otvorila djelovanju Utjehe, Nade i Ljubavi.

Duša vapi za suncem i rosom Božje milosti, da bi bila sigurna da ne umire, nego da živi. Duša bi htjela odbaciti teret prošlosti i osvježiti se budućnošću. Htjela bi prestati plakati za prošlim i početi se radovati nad dolazećim. Jednom ćemo se svi sastati, pokojni i živi, poginuli i ranjeni i cijelu ćemo vječnost imati vremena razgovarati i uživati zbog hrabrosti u podnošenju gubitaka na maloj dionici života, koja se zove zemlja.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Tomislava Ivančića “Preobrazba Crkve za svijet”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.